|
|
| |
| 1 | | | Ekskluzivno - 2. dio romana mlade književnice Magdalene Vasović | | "Zatvorenih očiju" - II |
 Ilija je svoj život u gradu nastavio da živi kao i do tada.Trudio se da ne razmišlja o odlasku njegove djevojke,da ne razmišlja o njoj i ljubavi.Veći dio dana je provodio u kancelariji,ostatak negdje u nekom lokalu.Tuga bi se pojavljivala u onim trenucima kada bi zakoračio u stan.Nije bilo više nje,djevojke koja je vrijednost poklanjala duhovnom.Sve ono materijalno ostalo je u tom stanu,sjajeći se od čistoće.Iliji je taj sjaj svakim danom sve više smetao.On je postajao toliko velik,da je Ilija morao da zatvara oči pri ulasku.<
Nakon nekoliko dana,on je iz spavaće sobe izbacio sveskupocjene stvari,da bi se makar tamo osjećao ugodno.Sada je ta soba imalasamo krevet,orman,mali sto i dvije stolice.Ipak druga stolica se nijekoristila.Sam je bio samo noću,ipak ogromna količina nepodnošljivog bolaudarala je njegovo srce.Sjetio se jedne Lidijine izreke,sjetio se i togada ju je potcjenjivao.Sada mu je odgovarala u potpunosti i on je naglasizgovori:„Bolje da stegnem srce i trpim.Ljepši je bol od tog stezanja,nego ovaj štome suzama daruje.“Jedne večeri dok je čitao knjigu pred spavanje učinilo mu se kao da nekostoji pred vratima.Ustao je brzo i otvorio,nije bilo nikoga.„Lidija,Lidija...Ti stvarno nikada više nećeš doći.“To saznanje uništavalo je njegovu ličnost.Uzaludan je bio sav trud da seodrži osmijeh.Nakon što se razočarao zbog prevare sopstvenih čula,više nije mogao čitatiknjigu.Izašao je van,ni sam nije znao kuda bi išao.Ali hladan i čistvazduh činio je da se osjeća bolje.Stigao je do autobuske stanice i sjeona klupu.Pogled mu se gubio,dostizao je do visina.Njegovu depresiju otjeraženski glas.„Dobro veče Ilija.“Prošlost se vraćala i mijenjala sadašnjost.Evo opet nje,pojavljuje se bašu onim trenucima kada pustoš udara u tijelo i razara ga.Njen glas bio jeisti,nije ga zaboravio.„Da li bi želio da malo vremena uzaludno potrošiš?“Ilija se osjetio nelagodno.Sjetio se sebe u trenutku kada je našao onuknjižicu.„Dobro veče,“odgovorio je i potom ušao u auto.„Sramota me je“,tiho je rekao nakon kratkog ćutanja.„Sramora zbog čega?“upitala je gospođa.„Vi sve znate,ne moram Vam govoriti.“„Oprošteno.“„Znate li gdje je Lidija?“upitao je.„Znam.“„Da li je dobro?“„Jeste.“Auto su parkirali blizu jednog parka.Zauzeli su prvu slobodnu klupu,nisugovorili.Tišina im je odgovarala.Ilija je pred kretanje samo još jednopitanje postavio.„Kako je Kani u braku?“„Divno,“odgovorila je prijateljica.Sledećeg dana osjećao se bolje,prisustvo njegove prijateljice smanjivaloje bol.Taj dan je počeo kao i svaki drugi,međutim nije se završiotako.Kada se vraćao sa posla po navici svratio je u lokal blizu firme.Tusu obično bile njemu poznate face,uvijek za istim stolom.Te večeri je zastolom u ćošku sjedio gospodin srednjih godina,oštrih crta lica,ozbiljnogpogleda.Iliji je taj čovjek privukao pažnju.Tompus u njegovoj ruci nijegorio,gospodin je očima tražio vatru.Ilija mu zapali tu ogromnu cigaretu.„Tebe sam čekao,“rekao je neznanac grubim tonom.„Poznajete me?“upitao je Ilija.„Poznajem.“„Koliko dugo?“„Čitav svoj život.“Ilija je po prvi put stajao nasprem čovjeka koji je bio direktan.Vrijeme ukojem živi ne dozvoljava da se govori direktno,jasno i istinito.Vrijemenalaže da se isključivo koristi laž i uvrnuta priča,ona priča koja rijetkokad ima kraj.„Pa ko ste Vi?“upitao je Ilija kratko.„Tvoj stric.“Stajali su jedan nasprem drugog,gledali se u oči i disaliravnomjerno.Ilijin pogled govorio je o iznenađenju i nevjerici.„I?“upitao je nepoznati čovjek,sada već donekle poznat.„Ne znam“.Ilijin stric se zatim predstavio,potom je izvadio ličnu kartu i zamoliomomka da sjedne.Pojava strica kojeg nikada nije vidio ga uopšte nijepotresla.Nije ga čak ni zagrlio.„Kako ti ide u životu?“upita ga David.„Nekada loše,nekada manje loše“,odgovorio je Ilija.„A dobro?“„Dobro me zaobilazi.“Popili su par pića i pričali o prošlosti.Njegov stric je biomoreplovac,upravo zbog tih njegovih talnih putovanja Ilija ga nikada nijeupoznao.„Kada sam prvi put kročio na brod,mislio sam da tu neću ostati ni mjesecdana,a zamisli ostao sam cijeli život.Bilo je tu i mnogo lijepih i ružnihstvari i događaja.Volio sam mnogo puta,ali se nikada nisam oženio.Moždazato što su to uvijek bile žene iz gradova u kojima sam kratko ostajao.“„I baš ni jednu nisi toliko volio da bi je uzeo za ženu?“upitao je Ilijakoji je već bio zarobljen u stričevu priču.„Jesam jednu,ali baš ta nije voljela mene.Imao sam mnogo žena,ali onaprava nikada nije bila moja.Nisam je čak ni poljubio.A možda je zato idanas volim.Ne kao prije naravno,ali je volim na poseban način.Zavolio samje koliko i more.“Ilija se u tom trenutku sjetio Lidije.Udari ga bol u srce i učini da muzadrhti usna.On se nekako pribrao i nastavio da priča sa svojim stricem.„Čudno i meni je ono što volim oduzeo život.A možda sam to izaslužio.Čovijek kasno nauči da cijeni,sredina povuče sa sobom,materijalnozavlada i kraj.Više ljubavi nema.“David je uputio zamišljen pogled.„Volio se nekog?“„Volim još,ali uzaludno.Nje nema više.Ali o tome ću ti pričati drugomprilikom.Još uvijek je jako svježe pa zato bolje ti nastavi.“David je primijetio tugu u Iliji zato je nastavio:„I kao što sam ti rekao,ona mene nije ali mnoge druge jesu.Bilo je na tombrodu dosta srećnih trenutaka,ali i tužnih.Moj najbolji prijatelj bi sadamogao dosta to lijepo ispričati.Ah ta „Ljepotica“.“„Ljepotica“?„Tako se zvao brod.“„I kako ste Vi mene našli,zašto baš mene?“„Uvijek sam nosio tvoju sliku u novčaniku.Nju mi je poslao tvoj pokojniotac.Rekao sam mu da tu te potražiti jednoga dana.Čuvam sva pisma odnjega.“Ilija nije znao za ta dopisivanja.„Nisam mogao doći na sahranu,bio sam mnogo daleko.Juče sam otišao nagroblje.A danas potražio tebe.“„I šta ćete sada?“„Ostaću ovdje da živim.Volim more skoro koliko i život ali umorilo meje.Juče sam od jednog starijeg čovjeka kupio mali stan.Lijep je,odgovarami.“Pred rastanak su se zagrlili i dogovorili da se nađu sjutra.Ilija jezaboravio na samoću ali se ona nije micala iz njegovog stana.***„Vas sam tražio,“uzviknuo je Ilija kada je ugledao svoju prijateljicu utaksiju.U ruci je držao onaj rokovnik.„Idemo,“rekla je gospođa.Vozili su se dugo.Kada su stigli do rijeke već se mrak nazirao.Prošetalisu obalom,uživajući u lijepom vremenu,odgovarajućem svježem vazduhu.Nakonpola sata provedenih u šetnji sjeli su na travu i Ilija otvori knjižicu.„Hoćete li da nastavite?“upitao je .„Hoću.“„I šta je bilo sa Kanom?“„Ovoga puta ti neću o njoj pričati,već o slikaru.Dakle,počeli su živjetizajedno.Kanin portret zauzimao je mjesto na zidu u dnevnoj sobi.Slikar jeuživao gledajući nju kako cijeni i prije svega razumije tu sliku.Umjetnosttreba da se cijeni pa tek onda voli.Njegov život bio je i zanimljiv i dosadan.Ilija je ćutao i slušao,nakon kratke pauze njegova prijateljica nastavi:„-Vidiš Kana moja prošlost nije bila burna,ali je jedan događaj može takooznačiti.-Pričaj mi,želim čuti.-Septembar mjesec,jesen već na vratima.Ali ne samo jesen,već i moja prvaistinska ljubav.Stajala je kraj jednog fudbalskog terena.Izgledalo je kaoda čeka nekog,a kasnije sam saznao da je čekala svoju najbolju drugaricukoja nikada nije došla.Pobjegla je.-Zašto?-Najgora stvar na svijetu.Izdaja.Detalje o tome nisam saznao.I ona jestajala tamo,sjećam se da joj je lice bilo umorno i crvenkasto odsunca.Prišao sam joj,ali nisam rekao ni jednu riječ.Nisam mogao,ili nisamsmio,ne znam.Ona je odmah otišla,nije rekla ni ime.Posle toga je nisamvidio nigdje,sve dok na jednom plakatu nisam prepoznao njen lik.Na tojslici nosila je periku.Bila je to baš ona djevojka koja je stajala krajterena.Tako sam saznao da je glumica.I otišao sam da je gledam upozorište.Od tog dana nisam izlazio iz sale.Pratio sam svako njenonastupanje.- Da li ste bili zajedno?-Ne,nikada.Ja sam uživao gledajući je i nikada joj se nisam obratio.Ona jeznala da ću ja doći na svaku njenu predstavu,ona je znala za mene.-Pa tu nema ničeg burnog.-Bilo je burno,ali u tijelu.Međutim,nakon godinu dana ona se udala.-Hmm.-I od tada je počela da glumi samo za njega.Mene više nije primjećivala.-I šta je onda bilo?-Onda je opet došao septembar.I nećeš vjerovati,ja sam je opet vidio krajfudbalskog terena.Čekala je nekog i taj neko se pojavio.Stariji čovjek ucrnom.Zatim sam vidio kako ona pada na zemlju,dotrčao sam i kada se maloosvijestila počela je da vrišti,plače.A krivila je mene.-Krivila za šta?-Za smrt svog muža.Onaj stariji čovjek bio je njegov otac.-Zašto tebe?-Znaš Kana,noć prije toga,ona je imala predstavu.Ja nisam došao jer samodlučio da više nikada ne kročim u to pozorište.Izgleda da nije ni on.“„Priveli su me i proveo sam par dana u zatvoru.Nakon nekoliko saslušanjapustili su me i oslobodili krivice.Na izlaznim vratima zatvora sreo sam jeposlednji put.Gledala me je sa velikom mržnjom,taj pogled nikada nećuzaboraviti.-Da li je još uvijek voliš?-Ne,od tog dana ja nisam više vidio umjetnost u ženskom obliku.Ona jeprestala da postoji.Ponašala se kao sredina,ustvari ona je bilasredina.Mislio sam da više neću voljeti,dok nisam upoznao tebe.Gledali su se dugo,uživajući u ljepoti njihove ljubavi.-Kada sam bio mali,prvo šta sam naslikao bila je kućica na brdu.Tamo samčesto znao otići.-Jel’ postoji još?-Postoji,ali tamo sada žive neki drugi ljudi.Oni su bili...Dosta za večeras,kasno je.“Ilija je opet bio oduševljen pričom.On je negdje duboko u sebi Kanuporedio sa Lidijom.<
|
Posjeta : 1011 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 