|
|
| |
| 2 | | | Priča sedmice | | Magdalena |
 Izašla sam iz kuće i stisnula zube. Zašto, ne znam. Bila je duboka noć napolju, a na uglovima puka tama. Gnječila sam ulicu i uživala, a vidjela sam i njega. Nepoznati nčovjek koračao je meni u susret. Cvjećara se nalazila na sredini, nosila je mjesto sastanka. Dužina koraka nam je bila ista, zvuk udara potpetice od beton takođe je bio sličan. Auta nisu prolazila, te noći nisu ubijala moju koncentraciju na mrtvu prirodu i korake. Sada mi je bio sasvim blizu, na par metara od nog koljena. I onda smo se sreli.
- Lijepa noć - reče čovjek-mladić.
Ćutala sam i gledala ga u zjenice.
- Kako se zoveš?
- Magdalena.
- Jesi li slična Mariji Magdaleni? - upiita sa nekim bljutavim osmijehom.
- Da, vjerujem da jesam.
- Zašto? Imaš li koji grijeh iza sebe?
- Da, milion njih, možda i dva miliona.
Nasmijao se.
- Onda te treba kamenovati!
Ti podigni prvi kamen, bezgrešniče.
- Ne mogu.
Još par sekundi smo se gledali.
- A gdje si se to uputila?
- Da kupim hemijsku olovku.
- A šta će ti u ovo doba?
- Da napišem priču.
- O čemu?
- O ovome - rekoh i zagledah se u njegova koljena.
- Pomeni svjećaru.
- Da, hoću.
Gledao je kako zalazim iza ugla, pokrila me je puka tama.
|
Magdalena Vasović
Posjeta : 1828 |
|
|
|
|
Home
Grad
Društvo
Ekonomija 
Kultura
Sport
(O)pozicija
Glas GradjanaPG
O nama
Marketing
Mali oglasi
Droga nikad 
Kultura
Nauka i tehnologija 
E-dopisnik
Ankete
Komentari
Prikazi
Savjeti
Zanimljivosti 
Zabava 