0
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju" - 12. poglavlje!

    Kada bi ljudi glumili sreću,život bi bio glup i nestvaran.Ali kada bi ljudi glumili tugu onda se ne bi uočavale neke bitne promjene.Živjeti i
truditi se da se održi neki nivo sreće je gotovo nemoguće.Kada bi pisci bili stvarni onda ni jedno djelo ne bi nastalo.Zapravo kada oni postoje djelo miruje,a sa njihovim nestajanjem djelo počinje da leti.Maštin plod je najslađi ali se od njega brzo ljudi zasite.Ipak maštati o neostvarenim ili nemogućim željama uljepšava stvarnost.Stvarnost ne može uljepšati
maštu,ali može biti obrnuto.Zato maštajte ponekad.


Na Lidijin zahtjev Ilija je pozvao svog kolegu sa posla,komšiju Petra i
njegovog prijatelja na večeru.Djevojka je nestrpljivo čekala da spoji
glupog i pametnog čovjeka.
Kada su gosti došli Ilija je upoznao Petra i Borislava sa kolegom.Sjeli
su oko velikog stola i započeli interesantan razgovor.Lidijino shvatanje
svijeta promijenilo se nakon te večeri.
„Koliko dugo radite u toj firmi,“upita Borislav starijeg čovjeka.
„Dosta dugo.“
Ilija se uključio u razgovor govoreći:
„Gospodin Đorđija radi već dugi niz godina,ubrzo ide u penziju.A vjerujte
da je i dalje najbolji radnik i stručnjak.Niko ne zna posao bolje od
njega.“
Gospodin Đorđija je ćutao.Opet je imao onaj crveni šal oko vrata.
„Lijepo,“primijeti Borislav.
Lidija je sve vrijeme ćutala.
„Danas sam od jednog prijatelja dobio izuzetnu ponudu,“reče Borislav.
Svi su ćutali očekivajući da nastavi.
„Rekao mi je iz čista mira:„Hajde da se lažemo.“Bio sam oduševljen tom
ponudom i pristao sam.Ja jesam glup,ali bih to umio da radim.I tako smo se
lagali čitav dan:„Pogledaj kako pada kiša“,a grijalo je sunce.„Pogledaj
kako je ovaj svijet lijep“,a ustvari je užasan.I tako do u beskonačnost.“
Svi su se nasmijali osim Đorđije.
„A Vi ste glupi?“upita.
„Da vrlo,“odgovori Borislav.
„Pa hajde da se lažemo,“uzvrati Đorđija.
„Niste mi se ni malo dopali“,reče glup čovjek.
„Ni Vi meni,“promuca pametni.
„Izgledate kao da ne poznajete suštinu života.“
„A Vi kao da ste vrlo srećan čovjek.“
Tu se Borislav nasmijao.
„Sada bez laži.Vi mislite da sam nesrećan?“
„Pa ne baš srećan.Imamo nešto zajedničko,to sam odmah prepoznao“,reče
Đorđija.
Borislav se u tom trenutku sjetio druge ponude:„Pa ajde da glumimo da smo
srećni.“
Đorđija pristade.
U narednih dva sata oni su lagali i glumili sreću.Lidija je sve to gledala
skoro ne vjerujući šta dva čovjeka posve različita rade.Glupost i mudrost
nikada joj nisu bile sličnije.
„Koliko se dobro snalazite u svijetu?“upita pametan čovjek glupog.
„Vrlo dobro,vjerujte sada ne lažem.Ovako oslobođen pameti uživam.“
„Slažete li se da svjetlost dana puno liči mjesečini?“
Borislav oduševljeno pogleda u čovjeka:“I Vi ste to primijetili?Ja ne
uočavam razliku.“
Tada se Lidija po prvi put uključi u razgovor:“Vi se jako puno ličite.Iako
se jedan izjašnjava kao glup,a drugi kao pametan.Objasnite mi.“
Borislav se nasmija pa reče:
„ Vidite gospođice,to Vam mogu objasniti na svoj način.Svako od nas ima
neki svoj svijet o kome sanja.I svi misle da je on mnogo bolji od
ovoga.Takođe smatraju da se oni potpuno razlikuju.A zapravo oni toliko
liče jedan na drugog,upravo kao ovaj gospodin i ja.“
Đorđija je imao drugo objašnjenje:
„Suprotnosti se privlače,ali ja Vam neću o tome sada govoriti.Svi mi
maštamo,ja sada maštam da sam pametan,ovaj gospodin da je glup.A zapravo
mi ne znamo kakvi smo uopšte i zato se toliko ličimo.“
Lidija je ćutala i pokušavala da analizira objašnjenja ova dva
čovjeka.Počela je da se sjeća svoga svijeta.Pokušavala je da ga poredi sa
postojećim.Toliko sličnih karakteristika su odjednom bljesnule.Probala je
i da procjeni kakva je zapravo,nije uspjela.
Na kraju te večeri, dva čovjeka su se simpatično pozdravila.
„Ja ću ipak ostati glup,“rekao je Borislav.
Đorđija se nasmijao.
„Ja povremeno pametan.Đoviđenja.“
Ilija je bio umoran i odmah je legao da spava.Djevojka je u samoći
mijenjala svoje shvatanje postojanja.
* * *
Starac je toga dana,a bilo je negdje oko devetnaest časova,stajo ispred
djevojkinog stana.Kada se odmorio od hodanja pokucao je na vrata.Lidija je
otvorila jednom rukom dok je u drugoj držala neku karticu.
Po njenom izrazu lica vidjelo se da ga nije očekivala.
„Dobar dan.Vidio sam kako je Vaš prijatelj otišao pa sam odlučio da svratim.“
„Uđite,“reče djevojka.
„Šta Vam je to u ruci?“upitao je starac.
Lidija je pogledala u papir.Ruke joj zadrhtaše i ona stegnu karticu.
„Evo pogledajte prijatelju šta sam našla u Ilijinom džepu.“
Starac pročita ime neke djevojke i broj telefona.
„Ostavite to.Hoćete li me ponuditi čajem?“
Djevojka odmah ustade i ode da pripremi čaj za svog prijatelja.
„Ostavite suze sada.Zaboravite na taj jad koji Vas stalno prožima.Hajde da
Vas toga oslobodimo.“
Starac po ko zna koji put uze nevidljivi povez i njime odvede junakinju u
nerealnost.
„Evo vidim sebe i Vas.Sjedimo u dnevnoj sobi moga stana.Vi pijete čaj,a ja
otvorenim očima dajem osobinu zatvorenih.“
Starac se smješkao.Djevojka skide povez i nakon nekoliko trenutaka reče:
„Čini mi se da nema razlike između ova dva svijeta.Moj imaginarni svijet
zapravo nije imaginaran.Vi ste taj koji je je nerealan.Da li Vi
postojite?“
Starac ustade,opet se čudno nasmiješio.Uzeo je svoj kaput i kratko rekao:
„Ja Vam više nisam potreban.“
Djevojka je ćutala.
Posle kupanja i dotjerivanja izašla je da traži posao.Ilija je tog dana
nakon posla potražio prijateljicu.Na njegovo veliko iznenađenje nje nije
bilo.Vratio se kući razočaran i počeo da se sjeća Kane.Ona je ostala sa
slikarem,šta se tu još moglo ispričati?
Njihova tajna prijateljstva odjednom su nestala.Opet su ostali sami.
Tako neočekivano su niti pokidane.A pisac stoji zamišljen i neko nepoznato
osjećanje počinje da se rađa u njemu.On kao i njegovi junaci odrasta.Čini
mu se kao da je napunio stotu godinu.
Vrijeme kada sretnete pozdravite ga ovako:“Dobar dan i doviđenja.“
Jedna godina ima istu dužinu kao i prethodna iako nam se ponekad čini da
ima razlike.U životu je sve otprilike tako.Sličnosti i razlike u jednom
trenutku postaju sasvim iste.Pa kada uočite razliku shvatite da je to
zapravo sličnost.
Međutim,kada posmatramo osjećanja kao što su ljubav i mržnja, mislimo da
tu nema nikakve sličnosti.Pisac ovog čudnog djela i tu uočava neke
podudarnosti.
Jačina mržnje i ljubavi mogu biti sasvim jednake.Njihova ljepota je
donekle ista.Miris,boja čak i ukus su identični.Jedino se u sadržaju malo
razlikuju.Ljubav posjeduje jednu topliju,a mržnja hladniju
supstanciju.Dakle,ljubav i mržnja imaju više sličnosti nego razlika.Kada
se ta supstancija izvuče iz sadržaja onda čovjek ne osjeća ništa.Gdje naći
tu supstancu?Neki bi rekli u srcu,a pisac kaže u mozgu.
* * *
Umiru dani,pa se rađaju.Mrak i svjetlost u istom krevetu spavaju.Kod njih
se često čuje alarm za buđenje.Teško ustaju iz kreveta,ali tačnost im je
na prvom mjestu.
I tako vrijeme prolazi,a ljudi se trude da što bolje dočekaju budućnost.
Lidija i Ilija u vrtlogu života živješe sami pet godina.Zaboravili su na
prijatelje.





Posjeta : 1750