1
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju" - 9. poglavlje!

    ´´Lidijice moja,´´uzviknu Ilija neočekivano.
Djevojka se okrenu ka njemu i poče se smijati.Ljubav koja je uvijek bila
pri vrhu a skoro nikad na samom vrhu,isplovi i dohvati sunce.Evo jednog
divnog trenutka za dvoje zaljubljenih.Vjerovatno bi to trajalo duže da
Lidija nije Lidija i da nema sve što zapravo posjeduje.
Dok je Ilija pokušavao da rezerviše sobu u motelu,ona je otišla da se
prošeta selom.


´´Čudno selo,hmmm.Ali opet nekako zanimljivo.Ovdje bi se moglo
živjeti,´´pomislila je.
Ali ubrzo je zaboravila na to i počela je tražiti prodavnicu.
´´Ah,te glupe cigarete!Da nije njih sada bih mirno sjedjela u sobi.´´
Međutim taj nedostatak je natjera da korača dugo,sve dok se pred njom nije
stvorila mala prodavnica.Kada je Lidija ugledala prodavačicu,u srce joj se
urezao strah.Zapravo prepala se od ruku.Uzimajući kutiju od te žene nije
mogla zaobići taj dodir.Ruka joj je bila tako sićišna i tanka.Djevojka je
primijetila da ta gospođa ima oko osamdeset godina.
´´Izvoli draga,´´reče prodavačica i pruži joj kusur.
Lidija se nije usudila da opet dotakne tu ruku,zato odbi kusur i uputi se
ka izlazu.
´´Dijete...Stani djevojko!Evo ti novac,´´povika starica i potrča za Lidijom.
Ona ostade bez daha kada je nepoznata gospođa pomilova po licu i reče:
´´Pa,hvala ti dijete!Malo je danas takvih koji pomažu drugima.Niko i ne
dolazi u ovu prodavnicu više,a kamoli da ostavlja ovoliki kusur.´´
Lidija je ćutala,kratko se nasmiješila i kada je osjetila da se odaljila
od prodavnice bi joj lakše i ona udahnu duboko.
´´Ah,te ruke!Kao da me je sama smrt dodirnula.´´
Njeno tijelo poče da drhti i osjeti kako joj se krv ledi,a usne počeše
pucati pod dodirom prsta.Jezikom pređe preko njih i proguta ono malo krvi.
´´Ja živim,dobro je!´´
Ilija je za to vrijeme svoje stvari naslagao.Jedan dio plakara je odredio
za sebe i sve je,onako kako bi jedna djevojka,rasporedio i namjestio.Nakon
toga legao je i po navici tražio daljinski upravljač oko sebe,ali na
njegovu žalost toga u motelu nije bilo.Televizor se mogao gledati blizu
recepcije.U svoj toj tišini sjetio se prijateljice,priča,Kane.
´´Eh da je sada ovdje da mi ispriča nastavak.´´
Uzeo je novčanik da prebroji novaci tada je ugledao vizit kartu njegove
prijateljice.Na vizit karti pisao je broj telefona i cjenovnik.Jedna
vožnja u gradu toliko i toliko,van grada po dogovoru.On uze telefon i
pozva je.
´´Dobar dan,taksi služba,izvolite?´´
Ilija je ćutao i bi mu mnogo neprijatno kada je shvatio da on ne zna kako
mu se zove prijateljica.
´´Dobar dan,ja sam htio...mislio sam da ću dobiti jednu gospođu koja je
taksista.Vjerovao sam da je ovo njen broj.´´
Momak sa druge strane telefona pokušavao je da razumije klijentovu želju.
´´Gospodine,je li Vama trebao taksi?´´
Ilija se u tom trenutku zbunio kao nikada u životu.
´´Pa ne baš,ja sam zapravo htio...Ili nisam htio već...ma nije bitno.Hvala
Vam.´´
´´Pa dobro objasnite mi kako izgleda ta Vaša gospođa pa ću nekako probati
da pogodim ko je,´´reče čovjek i poče da diše u slušalicu.
´´Pa ne znam,srednjih godina,kosa boje...Bože,ja se ne sećam!Zar je moguće
da se ne sećam?Pa znate mi smo se uvijek vozili po mraku...Ah,sjetiću se
sačekajte samo.Tamnija neka boja,onako simpatična.Ah,ah sramote.´´
Iliju obuze takva nelagodnost da osjeti potrebu da plače.U tom trenutku
uđe Lidija.On nehotice ispusti slušalicu i ona povuče sa sobom čitav
telefon.
´´Šta ti je?´´
Ćutao je i pokušavao da se pribere.Misli su mu bile tako iskrzane da se
plašio da progovori.Ona se primače i poče da spaja telefon u cjelinu.Kada
je uzela slušalicu,prisloni je na uvo i srećom bilo je signala.telefon je
radio.
´´Šta ti je?Pogledaj sve ovo,´´reče djevojka i pogleda u zbunjeno lice
partnera.
´´Ma ništa.Taj glupi telefon nije baš u redu.Nešto nisam siguran da se
može komunicirati.´´
Lidija opet podignu slušalicu i uvjeri se da ima signala.
´´Ne razumijem.´´
Ilija uze peškir i ode u kupatilo.Usput promuca:
´´Ma totalno nebitna stvar.´´
* * *
Djevojka je počela da slaže svoju garderobu.Bila je vrlo nesrećna zbog toga.
´´Pa da li čuješ?Neko kuca na vratimaveć više od pet minuta,´´uzbuđeno
reče Ilija izlazeći iz kupatila.
Djevojka se prepade od njegovog uzvika.
´´Pa otvori´´,reče mu mrzovoljno.
Kada se približio vratima čuo je teške uzdahe onoga koji je kucao.Dok ih
je otvarao čula se jaka škripa kao da neka životinja cvili.
´´Dobar dan,ja se izvinjavam što Vas ometam,´´reče direktor motela.
´´Ništa,ništa.Kažite,´´mirno reče Ilija.
´´Da li ste Vi zvali taksi službu?Sada nas je kontaktirala žena koja tvrdi
da poziv potiče iz ovog motela.To je čudno,jer je ovo selo udaljeno jako
puno od grada u kojem se nalazi ta služba.´´
Ilija je stajao nepomično.Lidija nakon što je čula sve ovo priđe vratima i
zagleda se u momka.
´´Koga si to zvao?´´
´´Nisam,ustvari jesam.Ma jednog prijatelja sam htio da dobijem.´´
Lidija ga još začuđanije pogleda:
´´Kojeg prijatelja?´´
Ilija je pokušavao da spasi svoje prijateljstvo sa gospođom.
´´Nedavno sam ga upoznao.´´
´´Pa zbog čega ti je trebao baš sada kada smo na putovanju?´´
Gazdi motela bi neprijatno.
´´Pa rekao sam mu da ću ga zvati,jer je i on mislio da ide na
odmor.Zamolio me je da mu opišem ovo mjesto.´´
Ilija je lagao,zbog neke nepoznate gospođe kojoj ne zna ni ime opet je
lagao djevojku.Osjećao je kako ga ogroman crv krivice izjeda iznutra.Od
užasnog bola zavrtjelo mu se u glavi.Pridržao se i nastavio da gleda u
Lidiju.
´´U svakom slučaju zvala Vas je neka žena,saznala je za Vaš poziv.Ali to
je vjerovatno neki nesporazum.Možda sam ja loše čuo,´´reče gazda motela i
pokuša da pomogne Iliji.
Lidija je osjećala kako se u vazduhu pletu laži i zavjere.Ali nije
progovarala,srce joj se prepolovilo i ona ostade da stoji gutajući
pljuvačku.
Ćutali su dugo istovremeno daveći se u toj tišini.Ilija je patio zbog svog
laganja,osjeća je potrebu da sve ispriča:Kako je upoznao tu gospođu,kako
mu ona priča priče,da mu je ona samo prijatelj.Ali ipak je sve to gutao i
ta bi mu se gorčina opet vraćala u usta.
Djevojka je zauzela mjesto u ćošku i zavila se u polusmrtni ogrtač.Nešto
se dešavalo,a to nešto je za nju bilo negativno.
´´Ne znam,da li je ovo sada stvarnost ili nije.Ne razaznajem.Ali ću
svakako umrijeti.Danas su me čak ruke smrti dodirnule.Osjetila sam da će
nešto biti.Evo ja ću sada da se pridružim toj gospođi koja caruje.Ja ovako
ne mogu...Ne,oh ne!´´
Opet je nastupilo ćutanje.Dugo mučno,očajno.Razgovor se sveo na hukćanje.A
to hukćanje se svelo na disanje.Na kraju skoro da ni disanja nije bilo.
´´Lidija,´´reče Ilija ozbiljnim tonom.
Ona ga pogleda.
´´Ništa se ne dešava.Jednostavno to prilagođavanje...Eto samo to.´´
Cupkala je nogom i uhvatila je ritam.Čulo se samo:´´Cup...Cak...Cup...´´
´´Evo zakleću se da ću te voljeti zauvijek,´´kleknuvši uzviknu momak.
Ona mu se primače i Ilija nasloni glavu na njen stomak.
´´Hvala ti!´´
* * *
Dan se jedino može roditi kada prethodni umre.Jedini dan koji ne umire
jeste onaj kada Vi nestanete.Za Vas taj dan traje,niste dočekali njegovu
smrt.Na taj način život ide dalje,ne može se stopirati na kratko,ali se
može prekinuti zauvijek.I eto razloga da dišemo,a opet eto razloga da ne
dišemo.
Odmor junaka odbrojao je tačno 14 smrti i 15 rođenja.Taj petnaesti dan su
proveli putujući natrag.Nisu išli vozom već autobusom,nekako im se to
učinilo boljim.Manje je ljudi.
Starac je bio u vozu i gledao je kroz prozor.Zar je moguće da on ne zna
gdje mu je junakinja?
Pisac sjede iza njih pazeći da ne nagazi koga.Veliki broj torba nagomilalo
se na ulazu.Ljudi nestrpljivi,pomalo blesavi jure ka sjedištima.Kada je
autobus krenuo bio je poluprazan.Svi su ćutali osim jednog dječaka.Skakao
je i privlačio pažnju prisutnih.Ta igra mu se činila zanimljivom.Dječak je
imao oko četri godine.Posle nekog vremena prišao je paru.Ilija se
obradovao tom dječačkom osmjehu.Taj osmjeh mu bi najljepša i najčistija
stvar koju je vidio u svom životu.
´´Pogledaj kako ovo dijete liči na mene kada sam bio mali.´´
Oboje svoje oči usmjeriše ka dječaku.
´´Pa ti si ovakav bio?´´
Ilija potvrdno klimnu glavom
´´Vrlo liči,baš liči.´´
Ta nevina duša koja je svoju pozitivnu energiju prenosila na sve ljude u
autobusu,poče kod Ilije da budi sjećanja.
´´Znaš Lidija,kada sam imao negdje oko šest ili sedam godina roditelji su
mepoveli na more prvi put.Ja znam da ti ne voliš more,ali ipak
saslušaj.Tako jednog dana dok sam se kupao u plićaku prišao mi je jedan
čovjek.Sjećam se šta mi je rekao dok me je milovao po kosi.´´
´´Pa kaži mi Ilija,šta ti je rekao.´´
Oboje se nasmijaše svom načinu komuniciranja.
´´Pa rekao mi je da kod ljudi mogu da probudim samo najdivnija osjećanja.I
još nešto,ali sam to zaboravio.´´
´´Pa lijepo ti je rekao.Dragi moj Ilija i u meni si probudio najljepša
osjećanja,ali ih ponekad tako iskidaš pa ih moraš opet krpiti u cjelinu.´´
Opet su se nasmijali.
´´Draga moja Lidija,ni ti nisi uvijek tako divna kao što si danas.´´
Oni zaboraviše da su u autobusu i počeše glasno govoriti.Svi prisutni su
se nasmijali,a dječak pobježe bojeći se njih.
Pisac se tiho smješkao i radovao se zbog te iznenadne sreće junaka.





Posjeta : 1820