Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

0
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju" - 8. poglavlje!
´´Više se i ne javljaš kada ideš negdje,´´ reče Lidija grubim tonom. ´´Ne,a ti i ne pitaš.´´ Ležali su jedno kraj drugog i gledali u bijeli plafon. ´´Hoćeš li čaj?´´upitala ga je oblačeći se. Ilija je osjetio kako mu stomak javlja da ne uzima. ´´Radije ću kafu.´´ ´´Ali ti ne voliš kafu´´,Lidija neočekivano uzviknu,´´šta se to dešava sa tobom?´´ ´´Ne pije mi se čaj.´´ Dok su ispijali kafu,depresija koja ih je do tada posjedovala,polako je nestajala.Izopačena ljubav se ispoljavala u zenici oka.Toplo su se gledali i uživali u tišini,postepeno se gradila pruga između njih dužine jedan metar.I oni se pretvoriše u vozove.Sreli su se na polovini puta.Nije bilo poljupca,samo zagrljaj,ali on bješe dovoljan da se osjeti jačina ljubavi. Njena kosa mirisala ja na brezu,a imala je ukus limuna.Lidija je osjetila potrebu da stavi masku i nakon zagrljaja ona se kratko,jedva vidljivo nasmijala.Oči su joj sijale vještačkim sjajem,nije bila srećna,ni zadovoljna ali je htjela da se takvo osjećanje prividno osjeti u vazduhu.Dok je ona neprirodno pokušavala da sačuva momenat,Ilija je znao da će za par trenutaka melanholija zarobiti njihove duše. ´´Treba da se pakujemo,´´reče Lidija mucajući. On je zaboravio na put i pogledao ju je zbunjeno,njegove oči pokazivale su nerazumijevanje.Iz njenih zjenica iščezavala je ona toplina kada je shvatila da je Ilija zaboravio na njihovo putovanje. ´´Zaboravio,ti si zaboravio.´´ ´´Nisam,u trenutku kada si to pomenula bio sam odsutan.Zarobljen u okovima ljubavi.´´ ´´Ne,znam ja da nije tako.Ti si zaboravio.Tebe to ne interesuje.Ne voliš me više.Kaži sad,odmah da si mi kazao.´´ Ilija je stajao nasprem žene koju voli,ali sa kojom ne umije da živi.Nije znao da li da izađe iz sobe,ili da joj kaže da griješi,ili da uzme nož i ubije se. Ništa od toga nije uradio.Samo je ćutao i prste na rukama lomio, sve dok ne bi osjetio bol.Ona ga nakon nekoliko trenutaka poljubi i reče:´´Nemoj više nikada ovakve stvari da mi radiš,mene to ubija...Ja ću umrijeti,ne mogu.Meni se čudne stvari događaju.Glava mi je puna ludih misli.Ja ludim,jednostavno ludim.´´ U najstrožijoj tisini pakovali su stvari i nakon tog mučnog rada krenuli su.Zamišljenim očima posmatrali su gradove kroz koje su prolazili.Misli su im plele duge vezove nerazumljivog. * * * Voz se polako probijao kroz predjele nepoznatog i poznatog svijeta.Lidija je posmatrala ljude u okolini.Neki su bili radosni zbog putovanja,neki pak tužni i mrzovoljni.Zapazila je čovjeka koji je ušao u voz na stanici koja se nalazila blizu jedne šume.Tu nije bilo života,Lidija je postepeno zaključivala na osnovu onoga šta je mogla vidjeti.Bio je to star čovjek,izmučen od bola i jada.Nosio je crnu pločicu na košulji.Djevojka je primijetila ogromnu tugu u uzdasima tog čovjeka.Iz jednog teškog stanja prelazi u drugi,jedne suze zamjenjuju se drugim.Teškoća je bujala i gradila kule i dvorove,ta teškoća je sebi sagradila užasno velik spomenik.Neće biti zaboravljena. Pisac je ćutao i posmatrao junakinju.Mnogo ju je volio.I nju i Iliju on je obožavao.Ali to je ona iskrena ljubav,najčistija i vjerna.Ona se samo javlja kod umjetnika. Djevojka je nastavila da prodire kroz kožni pokrivač osoba u vozu.U tome ju je prekinuo jauk žene koja je spavala.Gospođa je sanjala kako se davi u rijeci,kukala je za pomoć ali nikoga nije bilo u okolini. ´´Pomozite mi, udaviću se.Umrijeću´´,vikala je gospođa i dalje sanjajući. Ljudi iz voza krenuše da je probude. ´´Ne dirajte je´´,reče Lidija,´´pustite je nek sanja,probudiće se.´´ Svi su je začuđeno pogledali pa čak i Ilija. Žena se nakon par minuta počela buditi,suze su grizle njeno lice.Čitava njena figura je drhtala. ´´Užasan san,´´rekla je brisajući suze koje su joj pravile rane po obrazima. ´´Šta je bilo na kraju,jeste li se udavili?´´upitala ju je Lidija. Gospođa je pogleda i osjeti nelagodnost. ´´Nisam,spasio me je sin.´´ Nakon te rečenice žena je okrenula glavu jer se bojala djevojke. ´´Ah,pa da.Vi želite da vidite svog sina,ali on Vas ne želi vidjeti ni na slici.Vi se sada bojite susreta.´´ Tišina zavlada,a nju jedva prekinu glas žene koja izusti:´´Molim Vas,pustite me.´´ Lidija je posluša. * * * Dug put umarao je sve. Ilija je zaspao naslonivši glavu na stolicu,okrenut ka staklu.Jedino je Lidija bila budna i zbog toga jako uznemirena.Češljala je kosu i nervirala se zbog svog izgleda.Taj njen nemir prekinuo je dodir.Divan dodir koji je obradova.Na svom ramenu osjetila je blagi pritisak ruke prijatelja.Iznenađena njegovim prisustvom Lidija ustade,ali se prije toga dobro uvjerila da Ilija spava tvrdim snom. ´´Otkud Vi ovdje?´´ ´´Ma ja sam uvijek tamo gdje si ti´´,rekao je starac dok mu je na licu stajao osmjeh. ´´Ovo je Ilija,´´reče djevojka i pokaza rukom na momka koji je spavao. ´´Znam,upoznao sam ga negdje ranije.´´ Kada je čula poslednju starčevu rečenicu strah je zarobi i ona nervozno upita: ´´Kako,kako to?Jel´ on zna?´´ Njen obožavani starac se počeo smijati kada je vidio kako krdo straha juri kroz djevojku. ´´Ne brinite.Samo sam mu jednog dana pomogao da pokupi neke papire sa ulice.Duvao je vjetar pa su mu ispali.Malo je nespretan.Mada u suštini divan momak,kulturan,zahvalan ali svakodnevan.´´ Lidija nije mogla da shvati značenje riječi ´svakodnevan´.Starac je to primijetio: ´´Uobičajan,takvih ljudi ima u svakom društvu na hiljade,običan,neutralan.Ali ako ga Vi volite,onda sigurno posjeduje nešto što ga izdvaja od ostalih.´´ ´´Ne,Vi griješite užasno.On je potpuno nesvakodnevan.Samo jedan Ilija postoji´´,rekla je nesigurno,znajući da starac govori istinu. Pokušavala je da zaboravi na činjenicu da Ilijina duša liči mnogim drugim.One teže istim stvarima,tjelasnim zadovoljstvima,što većoj komunikaciji,one su sve tako jadne i male.Mrzjela je te duše,a ipak je umirala zbog jedne takve. Oni tada krenuše da popiju čaj. ´´Mnogo volim čaj,´´rekla je uživajući u gutljaju. Voz je koračao polako,nesigurno,zapravo puzio je po pruzi koja je bila izlizana.Starac i djevojka pričali su o njihovom drugom svijetu.Onom svijetu koji je bio napravljen od duhovnog zlata,to zlato im se učinilo sjajnijim od ovog običnog. ´´Donio sam onaj nevidljivi povez da Vas opet povedem u drugi život,da opet osjetite onaj svijet za kojim čeznete.´´ Lidija se zagledala u prijatelja,sjetila se prošlog puta. ´´Ne,ono što ste mi Vi pokazali uopšte nije moj svijet,ono nije.´´ Na kraju je ipak pristala,očekivajući da ovoga puta osjećaj bude bolji.Pomjerila je kosu sa sljepoočnica ne bi li starac stavio povez i dobro ga zategnuo. ´´Da li ste srećni?´´ ´´Vjerujem da jesam.´´ Onaj svijet sa kojim se već bila upoznala stvorio se u njenim zatvorenim očima. ´´Eh,evo me opet na onom trgu,ali sada nema životinja.Sada nema nikog osim mene i Vas.Opet ste tu.Vidim neku biblioteku.Odlazimo do nje.Put je divan opet neasfaltiran,Vi prvi ulazite.Nema knjiga,ustvari samo jedna.Divne korice,ali zašto samo jedna?Vi je uzimate u ruke i ja je više ne vidim.Jedino što primijetih jeste da u naslovu stoji riječ´oči´.Kakva glupost.Sada smo u nekom zabavištu za djecu,ali nema djece.To mi se dopada,samo su igračke poređane.Vi sada odlazite,ostavljate me tu.Ne,nemojte molim Vas.Ah,sada Vas više ne vidim.Igračke dobijaju osobine živih bića i kreću put mene.Ah,ne prilazite mi!Prijatelju!Oh prijatelju,gdje ste?!Ah,´´vikala je Lidija. Starac ustade i poče da joj odvezuje povez.Lidija je i dalje drhtala i kada je otvorila oči,umiri se pa reče: ´´Zašto?Ma sigurno ne treba da bude ovako.Ovako ne.´´ Nakon toga ustala je i vratila se kod Ilije.On je i dalje spavao,a starca više nije vidjela. Pisac je sjedio iza njih i posmatrao.bio je jako zabrinut za svoju junakinju.Prevelik bol i strah vode do prevelike umorenosti.Lidija je već počela da se umara od života,ili je barem tako izgledala. Kada su stigli na stanicu djevojka je probudila Iliju i oni izađoše iz voza.Lidija je pogledala put prozora i vidjela je onu ženu koja je plakala u snu.Gospođa ju je posmatrala i kao da joj je tim nekim čudnim pogledom ispričala čitav život.Lidija joj mahnu rukom i poželi sreću.Žena iz voza joj pročita sa usana pozdravne riječi. Voz je nastavio da puzi po šinama.Djevojka je opet čula njegov jauk.Udaljavao se cvileći:´´Tin...tin...tin...´´ ´´Jadan voz,´´pomislila je.
Posjeta : 1770