2
Od danas eksluzivno objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju" - 1. poglavlje!

Čim vidiš da kraj počinje sa razvojem

      
umrtvi ga.Poništi i početak,nije bio dobar.



I
U životu koji predstavlja rijeku suza,koja samo skuplja duše širom
svijeta, svijeta koji podaruje bol,diše i postoji ona.A blizu tog srca,15
minuta od njenog mirisa,živi ili umire u bolničkom krevetu on,njena želja
i životni oslonac.Duša ne može pričati,zato se i ne može reći kako je
živjela tu,blizu njega,a opet tolika daljina između njih da se ne može ni
uporediti s čim.Ne sanja,već živi u snovima,ne plače,ali davi se u
izvoru.Propada,topi se u rijeci suza,toliko bola ima da joj se čini da će
se srušiti ostane li bez njega.Kao da je postala zavisna od toliko tuge,da
kao pravi narkoman,vječno samo pod ruku sa bolom i ništa više.Pa dobro
možda malo i radosti otkine koju nit sa bolom,ali rijetko kad,i ona radije
zaobilazi takve slučajeve.Radost,sreća,ah, za to u ovoj priči nema
mjesta,jer njena umire blizu,vrištala bi da može,da je čuje.Zna šta bi
rekla,vrti joj se od tih istih riječi:´´Vrati se,ne troši se,gubim te,opet
isto i sada možda zauvjek.´´Kako joj se kosa vrpolji ispod prstiju,strah
ju je da i nju ne odvoji od rodbine i prijatelja.Gdje su suze,gdje je taj
odraz bola,zašto ne pokazuje,zašto dopušta to unutrašnje gušenje da je
ubije?Očajnički propada u uništenje,ali ovoga puta totalno.Ako se taj
život pretvori u lebdenje,ona zna kako će se njoj duša preobraziti u
kutiju bola i depresije.Tada neće ćutati,ne više.Misli će joj biti
zaglavljene u prošlosti,oči će pokazivati umirujuće signale, a ona će sama
ličiti na osobu koja se raduje samo veličanstvenoj ledenoj dami,dobroj
sažaljivoj gospodarici,smrti.Ali neće lako doći do nje,pa ipak ko
zna,sačekaćemo da vidimo koliko će joj bola donijeti ta vatra koje neće
biti jer se zamjerila životu.A da li se on zamjerio životu,zašto se uopšte
našao u tom autobusu,koji je krenuo u susret valovima nesrećne
prašine?Sada sanja nju u obliku predivne vile,koja mu bježi,a on
trči,traži je kroz gustu šumu,ipak je gubi,na kraju i sam umire.Tu, na tom
mjestu vidi sebe već prekriven suvim lišćem,koje vjetar prenosi sa jedne
strane na drugu.I srce mu drhti od te groznice koju donosi bjeg vile.Da li
je moguće da se tolko boji njenog odlaska,možda mu duša zebe na takvo
pitanje,ali njegove ruke se pružaju put plafona koji predstavlja nebo i
zovu nju.Usta ga odaju,ali zašto nije tu,da ga čuva,od gubave smrti
odbrani?Iako je u nesvjesti,on očekuje da mu nadraži i nozdrve i dušu
njen blagi i zanosni parfem,on želi da ga kapljica njene suze probudi i da
tada on poželi da se odvoji od svih tih aparata i nju zagrli,jako
zagrli.Ipak nje nema,gdje je?To ga još više vuče u more sjenki.Da to bi
htio sada,da postane duh,vazduh koji će se vjetrom ponešen dovući do
nje,vidjeti šta je,može li da korača životom,pusti će i da ga udahne.Kako
bi to volio,da posjeti sve njene organe,oporavi ih od bolesti tuge,ispere
od bola,ispuni atomima sreće i na kraju joj se zavuče u misli,očisti i
njih,pa se opet vrati u svoje tijelo i tada je vidi kraj sebe.Eto to bi
želio poluživ čovjek pun ljubavi,koja neće umrijeti sa njim.Ne,zna on
to,ona će ostati u životu,da leti i pretvara se u ptice lastavice.Seliće
se,plakati,tražiti njeno tijelo,a i da ga nađe,plaši se da tada neće biti
mjesta u njoj da stane tolika količina bolesne ljubavi,ona ubija,ona
stvarno vodi u očaj.Ali šta je sa tom djevojkom, dal´ i ona traži svoju
pticu kojoj će podariti svu ljubav,iz svog srca pljuvačkom izbaciti sve i
pustiti je da leti?Ne,ona je čuva i od sebe i od drugih.Čak što više,čeka
strpljivo da je ubije.Prošla je hiljadu puta kraj bolnice,tiho bi se
primakla prozoru svog oslonca,pogledala u njega i ponovo se tiho
odmakla.Nije bila u dodiru sa ludilom,ipak joj se srce izvijalo u neke
nenormalne figure i tada bi joj jasno stajao mrak u očima koji dokazuje da
je vodi van granica normale.Bijelo cvijeće joj čini zenice,stalno joj je u
mislima svoj grob sa takvom biljkom okačenom o njeno ime na spomeniku.Nije
joj još uvijek život udario definitivni kraj,ali od takve pojave nije bila
daleko.Sve što bi se moglo nazvati njenom srećom umire i nestaje,pa i ona
sama odlazi,zapravo želi da ode u potragu za njima.Ali ne trči,neće stići
zna,možda bi i potrčala,ali nebo je preveliko da bi se moglo brzo
prelistati.Dok ona luta i čeka svoj trenutak,onaj trenutak zbog kojeg je
molila sudbinu toliko,misli na njega i očekuje da joj se stvori pred
tijelom.Ali da l´ je zaboravila,on leži tamo,ćuti i nju čeka.Nije ni
svjesna od toliko magle koja joj se opružila po mozgu da je potrebna
nekom,onom koji i diše i pretvara se u vazduh.Ne,nije bila skrenuta sa
staze,ali i ta tajna ne može da bude sakrivena.Tajna se lako može
odati,ali kako će ona njemu reći da očekuje dijete,njemu koji umire.Čudna
je,jako,možda i nije nikada bila kao ostale,pa ju je i on baš zbog toga
zavolio.A i jeza ju je hvatala od same pomisli da će joj se požaliti kako
nestaje.Ne,to nikako ne bi sebi dopustila da čuje,odavno je svom biću
zabranila dodir sa sažaljenjem.A on?! Kako provodi dane,da li i on u
poludepresiji vodi sebe u nepregledne šume misli?Biće jako čudno ,ako
pisac dopusti sebi i kaže da se on skoro oporavio.Ovo nije bajka,ali se
taj njegov iznenadni oporavak može svrstati u prelijepu priču o čudima ili
nekih van mogućih događaja.Pa ipak se našao u ovom djelu koje je puka
stvarnost.Zadivljujuće je kako ponekad i stvarnost želi da sanja,pa se i
sama pretvori u san.I tako on diše sjajno i prelijepo tone u zdravlje,nade
mu se hrane redovno,a želje ojačavaju i tvrdo zahtijevaju ispunjenje.Neće
još dugo biti tu,u tom gadnom,prljavom krevetu,koji ga samo sjeća na smrt
i na to da nje nema,nigdje se njen lik ne ucrta.Iz te ustanove nosi samo
sjećanja na zlo i njen nedostatak.Dakle u njegovom tijelu leprša i lista
zdravlje,a u srcu i glavi raste i dostiže ogromne veličine briga,gdje je
sada ona?Nije mu smijeh blistao kao što bi trebalo,on se očajnički nada,da
će je ugledati tu,kako stoji na vratima,osmijehuje se i zaleće mu se u
zagrljaj.Kao dijete je,neutješan i nerazumljiv.Od svega što bi se moglo
nazvati osobinama čovjeka,on ne posjeduje trenutnu nijednu.Ali kad jasno
pogledamo on nije nikakvo dijete,mogao se izboriti za život,poraziti ono
što se teško može dovesti do poraza.Možda je želio nesvjesno da se vrati u
djetinstvo,pa da može da čuje da mu oprašta sve.Kako je sve to lijepo
zamislio,on dijete sa nevinim licem,a ona djevojčica koja ne zna šta je
zlo i život.Može da vidi kako joj se oči sjaje i željno čekaju da se
napiju pogledom na nečiji osmijeh.Bilo čiji,nije bitno,samo da vide pa da
se i one osjete srećnim.Od svih životnih sastojaka i on i ona biraju one
koje su najgorčije i najbolnije.Vole bol,samo što to sebi još nisu
priznali.Priznaće prije smrti,ali je i ona daleko.Ne,ipak ne može se tako
reći,jer ona je uvjek blizu i caruje.Djevojka se ježila na postojanje i
svoje i bebino.Voljela je ona taj plod ali mogući prestanak njegovog
života uništavao je tu ljubav.Znala je dobro da njen život nije nikakva
sapunica,koliko god je htjela da se odbrani od takvih isprepletenih
misli,ostaje joj samo tužan izraz lica.Zatvorenih očiju tumaraju
oboje,nisu svjesni od kakvog im je jakog materijala sastavljen povez.Zašto
dozvoljavaju da im se magla miješa u sve,ljubav pobjeđuje ali i vara,vara
užasno.Tako je i ove junake unijela u bunare nevjernosti,želi da ih udavi
tamo,u sopstvenoj mašti.Upravo tako,ona izmišlja sve i svašta samo da ne
uđe u tu sobu i ne vidi ono zbog čega će cijeli život proklinjati i sama
će se pretvoriti u kletvu,suvu i vrelu kletvu.Zato je i toga dana prošla
pored prozora i nagnula glavu da se malo osvježi sa tim što će
vidjeti.Sunce je bilo jako na nebu,držalo se dobro,i svakome se moglo
učiniti da se tako namjestilo da bi prkosilo nečem ili nekom.Ali to nikako
nije bilo bitno djevojci u tom momentu,mada ni u bilo kojem.U očima joj se
osušiše zenice kad vidje da njega nema na krevetu.Odmah se prihvati za
prozor od te zle pomisli da je sada stvarno nestao.Odjednom je počela da
bunca i kao osoba koja ne pokazuje normalne osobine,okrenu se prema samom
ulazu.Ali nije vidjela ulaz,pogled joj je zaokupirao on.Obučen u
trenerci,rumenih obraza,od sunca sjajniji, pogleda je sa osmijehom.Ona ga
odmjeri i opipa,pa ga tek onda zagrli.Nije plakala,smijala se i
radovala,jer tu je,ali na nogama.To joj je trebalo,samo da stoji,da ga ne
veže smrt za krevet i bolnicu.A on,srećan što vidi svoju vilu,i što ju je
konačno uhvatio,bez ikakvih pitanja,ljubi je i miješa sva moguća osjećanja
u jednu vrelu smješu.Nemojte se varati čitaoci,on je nju spazio već prvi
put kada se pojavila na prozoru.Samo je čekao dan da se pojavi iza nje i
obraduje i sebe i nju.Kada ih je već prošao napad osjećanja,sjedoše na
klupu i sve obrazložiše.Sada kada su pričali o razlozima za ponašanje
koje su imali,čak su se i smijali.I sunce se spuštilo sa svog dobro
stojećeg mjesta kada su krenuli.On je htio zaobići ulaz u bolnicu,a ona je
baš htjela da ide u susret njemu.Nije mu bilo jasno,ali nije bilo
bitno.Kada je zakoračila prvu stepenicu pred ulazom,on se začudi i nekako
prepade.Tada mu ona reče:´Hajde,uđi,nije ništa strašno.Obradovaćeš
se´.Uvede ga unutra i pisac samo zapamti njihova tijela kako nestaju iza
vrata bolnice.Ali ovaj je pisac strpljiv i sačekaće ih napolju.Umiraće od
želje da ih vidi,ali će morati da se strpi.Drvo koje se nalazilo nedaleko
od bolnice,imalo je čudno ponašanje.Polako se klatilo i dalo se vidjeti da
ispušta neke čudne glasove.Nisu to bili umirijući zvukovi,već baš
naprotiv,užasni tonovi koji kao da najavljuju nesreću.A znate dobro da
nesreću uvjek možete sresti u bilo kojem obliku.Uvjek se trudi da se ne
iznenadi njen gost,brižna je,to se mora priznati.Ali drvo je znalo da je
takvo ponašanje uznemirujuće pa se možda baš zbog toga sve više trudilo da
zvuči strahovito.Svi vole da vode inat,pa čak i ta krošnja se diči,želeći
da se pokaže kao nešto od čega svi imaju strah ili barem ih posjeti
jeza.Dok su se vrata bolnice otvarala,umjesto pjesme osmjeha čuo se jecaj
i tuga.Ponovo se sreću sa onim od čega bježe cijeli život,a ono im je
uvjek za petama.Nova duša se neće roditi,ne.Ona ostaje samo u njenoj mašti
i želji.Zamislila je toliko toga da joj se i taj plod učinio
stvarnim.Njemu je bilo lice tužno,samo zbog tog njenog razočarenja.Teško
će se sada izboriti sa njenom propalom iluzijom,jer joj se tolko uvukla u
srce i tijelo,da je počela da tvrdi kako osjeća razliku.Nije bilo
razlike,to je samo mašta golicala prazno tijelo djevojke.Noge su ih tiho
odvele u park,a noć ih je prekrila i konačno umirila.Nije bilo
razgovora,samo su pogledi na prirodu vladali.Mada se već i vrijeme
pogoršavalo,oni su i dalje sjedeći na klupi, ćutali i gledali u svoju
izgašenu, propalu, vedru budućnost sa oblikom bebe.Kako je mogla da
dopusti da je ta misija van stvarnosti uvuče totalno u svoje nemilordne
kanđže.Naslonila je glavu na njegovo rame,duboko uzdahnula i počela
pjevati uspavanke.Nije je htio prekidati,iako mu je to smetalo jer ga je
na neki način jako pogađalo.Dok ga je vodila kroz bolnicu sa takvim
oduševljenjem mu je saopštila vijest da se i on sam nekako izgubio u
prostoru i vremenu,a nije znao da je ona tako izgubljena već dugo
vremena.Kako nije primijetio i izbavio nju,a ne još i sebe uvukao.Shvatio
je da hodaju zatvorenih očiju,raduju se onom u šta i nisu sigurni,nadaju
se svemu što im pali nadu,žele svašta,pa i ako nije normalno.Gube se u
rijeci života,ako ne skinu povez i ne otvore oči,neće se nikada obogatiti
pravim postojanjem.Tada joj i reče:
´´Mi živimo onako kako niko na svijetu ne živi.´´
-´´Svijet podaruje bol,zašto bi se miješali sa njim.Ne,iako patimo i
ponekad upadnemo u okeane depresija,naš je život drugačiji.Mi smo samo
mi.´´
Od kako je to rekla,u njemu su se probudile dvije strane.Jako je htio da
se protivi tome,da joj kaže da se ne treba odvajati,ali ona druga strana
se slagala sa rečenicom:´´Mi smo samo mi.´´Ipak nije dao da ga odvuku
misli,već se probudio i okrenuo se put nje sa osmijehom.Očigledno je
uradio pravu stvar,ona se ne samo nasmijala već je i poželjela da se
odveze kući.Tada je nastupilo vrijeme iznenađenja.Umjesto taksija ili
autobusa pred njima se stvorila limunzina.Od čega se god sada branili,od
suza,sreće,ili bilo koje druge pojave,njima se nije dalo pomjeriti sa one
zelene klupe.Kada je shvatio da se totalno i sam upleo u sopstveno
iznenađenje,prekinu sebe u tome i priđe da joj otvori vrata. Limunzina je
bila iznajmljena na sat vremena,i to kakvih sat vremena.To će se na izgled
kratko vrijeme pretvoriti u predivnu uspomenu,koja će se ustaniti u našim
junacima zauvijek. Sve što bude rečeno neće sadržati ni najmanju trunku
bilo kakve neprijatnosti.Kada su već bili van prelijepog vozila,kao da je
pisac vidio novi par.Par koji se zaputio ka raju na zemlji,ka najljepšim
trenucima.
Ipak ta smješa dvije potpuno različite duše kakav će proizvod dati?Treba
se navići na ljude,a kako će se dejvojka prilagoditi?
U tom momentu sve zaboraviše i uđoše u svoj stan.Taj dom je imao nešto što
nema ni jedan drugi.Tu se spojilo nespojivo i ta veza se održava.Čvrsti su
ti konci koji ih drže na okupu,ali ipak nekada i najsnažniji pokleknu.Ipak
to se dešava ponekad,ne uvijek.
Sada nastupa prilagođavanje.Kako će se snaći?





Posjeta : 1764