Čim vidiš da kraj počinje sa razvojem umrtvi ga.Poništi i početak,nije bio dobar.
I U životu koji predstavlja rijeku suza,koja samo skuplja duše širom svijeta, svijeta koji podaruje bol,diše i postoji ona.A blizu tog srca,15 minuta od njenog mirisa,živi ili umire u bolničkom krevetu on,njena želja i životni oslonac.Duša ne može pričati,zato se i ne može reći kako je živjela tu,blizu njega,a opet tolika daljina između njih da se ne može ni uporediti s čim.Ne sanja,već živi u snovima,ne plače,ali davi se u izvoru.Propada,topi se u rijeci suza,toliko bola ima da joj se čini da će se srušiti ostane li bez njega.Kao da je postala zavisna od toliko tuge,da kao pravi narkoman,vječno samo pod ruku sa bolom i ništa više.Pa dobro možda malo i radosti otkine koju nit sa bolom,ali rijetko kad,i ona radije zaobilazi takve slučajeve.Radost,sreća,ah, za to u ovoj priči nema mjesta,jer njena umire blizu,vrištala bi da može,da je čuje.Zna šta bi rekla,vrti joj se od tih istih riječi:´´Vrati se,ne troši se,gubim te,opet isto i sada možda zauvjek.´´Kako joj se kosa vrpolji ispod prstiju,strah ju je da i nju ne odvoji od rodbine i prijatelja.Gdje su suze,gdje je taj odraz bola,zašto ne pokazuje,zašto dopušta to unutrašnje gušenje da je ubije?Očajnički propada u uništenje,ali ovoga puta totalno.Ako se taj život pretvori u lebdenje,ona zna kako će se njoj duša preobraziti u kutiju bola i depresije.Tada neće ćutati,ne više.Misli će joj biti zaglavljene u prošlosti,oči će pokazivati umirujuće signale, a ona će sama ličiti na osobu koja se raduje samo veličanstvenoj ledenoj dami,dobroj sažaljivoj gospodarici,smrti.Ali neće lako doći do nje,pa ipak ko zna,sačekaćemo da vidimo koliko će joj bola donijeti ta vatra koje neće biti jer se zamjerila životu.A da li se on zamjerio životu,zašto se uopšte našao u tom autobusu,koji je krenuo u susret valovima nesrećne prašine?Sada sanja nju u obliku predivne vile,koja mu bježi,a on trči,traži je kroz gustu šumu,ipak je gubi,na kraju i sam umire.Tu, na tom mjestu vidi sebe već prekriven suvim lišćem,koje vjetar prenosi sa jedne strane na drugu.I srce mu drhti od te groznice koju donosi bjeg vile.Da li je moguće da se tolko boji njenog odlaska,možda mu duša zebe na takvo pitanje,ali njegove ruke se pružaju put plafona koji predstavlja nebo i zovu nju.Usta ga odaju,ali zašto nije tu,da ga čuva,od gubave smrti odbrani?Iako je u nesvjesti,on očekuje da mu nadraži i nozdrve i dušu njen blagi i zanosni parfem,on želi da ga kapljica njene suze probudi i da tada on poželi da se odvoji od svih tih aparata i nju zagrli,jako zagrli.Ipak nje nema,gdje je?To ga još više vuče u more sjenki.Da to bi htio sada,da postane duh,vazduh koji će se vjetrom ponešen dovući do nje,vidjeti šta je,može li da korača životom,pusti će i da ga udahne.Kako bi to volio,da posjeti sve njene organe,oporavi ih od bolesti tuge,ispere od bola,ispuni atomima sreće i na kraju joj se zavuče u misli,očisti i njih,pa se opet vrati u svoje tijelo i tada je vidi kraj sebe.Eto to bi želio poluživ čovjek pun ljubavi,koja neće umrijeti sa njim.Ne,zna on to,ona će ostati u životu,da leti i pretvara se u ptice lastavice.Seliće se,plakati,tražiti njeno tijelo,a i da ga nađe,plaši se da tada neće biti mjesta u njoj da stane tolika količina bolesne ljubavi,ona ubija,ona stvarno vodi u očaj.Ali šta je sa tom djevojkom, dal´ i ona traži svoju pticu kojoj će podariti svu ljubav,iz svog srca pljuvačkom izbaciti sve i pustiti je da leti?Ne,ona je čuva i od sebe i od drugih.Čak što više,čeka strpljivo da je ubije.Prošla je hiljadu puta kraj bolnice,tiho bi se primakla prozoru svog oslonca,pogledala u njega i ponovo se tiho odmakla.Nije bila u dodiru sa ludilom,ipak joj se srce izvijalo u neke nenormalne figure i tada bi joj jasno stajao mrak u očima koji dokazuje da je vodi van granica normale.Bijelo cvijeće joj čini zenice,stalno joj je u mislima svoj grob sa takvom biljkom okačenom o njeno ime na spomeniku.Nije joj još uvijek život udario definitivni kraj,ali od takve pojave nije bila daleko.Sve što bi se moglo nazvati njenom srećom umire i nestaje,pa i ona sama odlazi,zapravo želi da ode u potragu za njima.Ali ne trči,neće stići zna,možda bi i potrčala,ali nebo je preveliko da bi se moglo brzo prelistati.Dok ona luta i čeka svoj trenutak,onaj trenutak zbog kojeg je molila sudbinu toliko,misli na njega i očekuje da joj se stvori pred tijelom.Ali da l´ je zaboravila,on leži tamo,ćuti i nju čeka.Nije ni svjesna od toliko magle koja joj se opružila po mozgu da je potrebna nekom,onom koji i diše i pretvara se u vazduh.Ne,nije bila skrenuta sa staze,ali i ta tajna ne može da bude sakrivena.Tajna se lako može odati,ali kako će ona njemu reći da očekuje dijete,njemu koji umire.Čudna je,jako,možda i nije nikada bila kao ostale,pa ju je i on baš zbog toga zavolio.A i jeza ju je hvatala od same pomisli da će joj se požaliti kako nestaje.Ne,to nikako ne bi sebi dopustila da čuje,odavno je svom biću zabranila dodir sa sažaljenjem.A on?! Kako provodi dane,da li i on u poludepresiji vodi sebe u nepregledne šume misli?Biće jako čudno ,ako pisac dopusti sebi i kaže da se on skoro oporavio.Ovo nije bajka,ali se taj njegov iznenadni oporavak može svrstati u prelijepu priču o čudima ili nekih van mogućih događaja.Pa ipak se našao u ovom djelu koje je puka stvarnost.Zadivljujuće je kako ponekad i stvarnost želi da sanja,pa se i sama pretvori u san.I tako on diše sjajno i prelijepo tone u zdravlje,nade mu se hrane redovno,a želje ojačavaju i tvrdo zahtijevaju ispunjenje.Neće još dugo biti tu,u tom gadnom,prljavom krevetu,koji ga samo sjeća na smrt i na to da nje nema,nigdje se njen lik ne ucrta.Iz te ustanove nosi samo sjećanja na zlo i njen nedostatak.Dakle u njegovom tijelu leprša i lista zdravlje,a u srcu i glavi raste i dostiže ogromne veličine briga,gdje je sada ona?Nije mu smijeh blistao kao što bi trebalo,on se očajnički nada,da će je ugledati tu,kako stoji na vratima,osmijehuje se i zaleće mu se u zagrljaj.Kao dijete je,neutješan i nerazumljiv.Od svega što bi se moglo nazvati osobinama čovjeka,on ne posjeduje trenutnu nijednu.Ali kad jasno pogledamo on nije nikakvo dijete,mogao se izboriti za život,poraziti ono što se teško može dovesti do poraza.Možda je želio nesvjesno da se vrati u djetinstvo,pa da može da čuje da mu oprašta sve.Kako je sve to lijepo zamislio,on dijete sa nevinim licem,a ona djevojčica koja ne zna šta je zlo i život.Može da vidi kako joj se oči sjaje i željno čekaju da se napiju pogledom na nečiji osmijeh.Bilo čiji,nije bitno,samo da vide pa da se i one osjete srećnim.Od svih životnih sastojaka i on i ona biraju one koje su najgorčije i najbolnije.Vole bol,samo što to sebi još nisu priznali.Priznaće prije smrti,ali je i ona daleko.Ne,ipak ne može se tako reći,jer ona je uvjek blizu i caruje.Djevojka se ježila na postojanje i svoje i bebino.Voljela je ona taj plod ali mogući prestanak njegovog života uništavao je tu ljubav.Znala je dobro da njen život nije nikakva sapunica,koliko god je htjela da se odbrani od takvih isprepletenih misli,ostaje joj samo tužan izraz lica.Zatvorenih očiju tumaraju oboje,nisu svjesni od kakvog im je jakog materijala sastavljen povez.Zašto dozvoljavaju da im se magla miješa u sve,ljubav pobjeđuje ali i vara,vara užasno.Tako je i ove junake unijela u bunare nevjernosti,želi da ih udavi tamo,u sopstvenoj mašti.Upravo tako,ona izmišlja sve i svašta samo da ne uđe u tu sobu i ne vidi ono zbog čega će cijeli život proklinjati i sama će se pretvoriti u kletvu,suvu i vrelu kletvu.Zato je i toga dana prošla pored prozora i nagnula glavu da se malo osvježi sa tim što će vidjeti.Sunce je bilo jako na nebu,držalo se dobro,i svakome se moglo učiniti da se tako namjestilo da bi prkosilo nečem ili nekom.Ali to nikako nije bilo bitno djevojci u tom momentu,mada ni u bilo kojem.U očima joj se osušiše zenice kad vidje da njega nema na krevetu.Odmah se prihvati za prozor od te zle pomisli da je sada stvarno nestao.Odjednom je počela da bunca i kao osoba koja ne pokazuje normalne osobine,okrenu se prema samom ulazu.Ali nije vidjela ulaz,pogled joj je zaokupirao on.Obučen u trenerci,rumenih obraza,od sunca sjajniji, pogleda je sa osmijehom.Ona ga odmjeri i opipa,pa ga tek onda zagrli.Nije plakala,smijala se i radovala,jer tu je,ali na nogama.To joj je trebalo,samo da stoji,da ga ne veže smrt za krevet i bolnicu.A on,srećan što vidi svoju vilu,i što ju je konačno uhvatio,bez ikakvih pitanja,ljubi je i miješa sva moguća osjećanja u jednu vrelu smješu.Nemojte se varati čitaoci,on je nju spazio već prvi put kada se pojavila na prozoru.Samo je čekao dan da se pojavi iza nje i obraduje i sebe i nju.Kada ih je već prošao napad osjećanja,sjedoše na klupu i sve obrazložiše.Sada kada su pričali o razlozima za ponašanje koje su imali,čak su se i smijali.I sunce se spuštilo sa svog dobro stojećeg mjesta kada su krenuli.On je htio zaobići ulaz u bolnicu,a ona je baš htjela da ide u susret njemu.Nije mu bilo jasno,ali nije bilo bitno.Kada je zakoračila prvu stepenicu pred ulazom,on se začudi i nekako prepade.Tada mu ona reče:´Hajde,uđi,nije ništa strašno.Obradovaćeš se´.Uvede ga unutra i pisac samo zapamti njihova tijela kako nestaju iza vrata bolnice.Ali ovaj je pisac strpljiv i sačekaće ih napolju.Umiraće od želje da ih vidi,ali će morati da se strpi.Drvo koje se nalazilo nedaleko od bolnice,imalo je čudno ponašanje.Polako se klatilo i dalo se vidjeti da ispušta neke čudne glasove.Nisu to bili umirijući zvukovi,već baš naprotiv,užasni tonovi koji kao da najavljuju nesreću.A znate dobro da nesreću uvjek možete sresti u bilo kojem obliku.Uvjek se trudi da se ne iznenadi njen gost,brižna je,to se mora priznati.Ali drvo je znalo da je takvo ponašanje uznemirujuće pa se možda baš zbog toga sve više trudilo da zvuči strahovito.Svi vole da vode inat,pa čak i ta krošnja se diči,želeći da se pokaže kao nešto od čega svi imaju strah ili barem ih posjeti jeza.Dok su se vrata bolnice otvarala,umjesto pjesme osmjeha čuo se jecaj i tuga.Ponovo se sreću sa onim od čega bježe cijeli život,a ono im je uvjek za petama.Nova duša se neće roditi,ne.Ona ostaje samo u njenoj mašti i želji.Zamislila je toliko toga da joj se i taj plod učinio stvarnim.Njemu je bilo lice tužno,samo zbog tog njenog razočarenja.Teško će se sada izboriti sa njenom propalom iluzijom,jer joj se tolko uvukla u srce i tijelo,da je počela da tvrdi kako osjeća razliku.Nije bilo razlike,to je samo mašta golicala prazno tijelo djevojke.Noge su ih tiho odvele u park,a noć ih je prekrila i konačno umirila.Nije bilo razgovora,samo su pogledi na prirodu vladali.Mada se već i vrijeme pogoršavalo,oni su i dalje sjedeći na klupi, ćutali i gledali u svoju izgašenu, propalu, vedru budućnost sa oblikom bebe.Kako je mogla da dopusti da je ta misija van stvarnosti uvuče totalno u svoje nemilordne kanđže.Naslonila je glavu na njegovo rame,duboko uzdahnula i počela pjevati uspavanke.Nije je htio prekidati,iako mu je to smetalo jer ga je na neki način jako pogađalo.Dok ga je vodila kroz bolnicu sa takvim oduševljenjem mu je saopštila vijest da se i on sam nekako izgubio u prostoru i vremenu,a nije znao da je ona tako izgubljena već dugo vremena.Kako nije primijetio i izbavio nju,a ne još i sebe uvukao.Shvatio je da hodaju zatvorenih očiju,raduju se onom u šta i nisu sigurni,nadaju se svemu što im pali nadu,žele svašta,pa i ako nije normalno.Gube se u rijeci života,ako ne skinu povez i ne otvore oči,neće se nikada obogatiti pravim postojanjem.Tada joj i reče: ´´Mi živimo onako kako niko na svijetu ne živi.´´ -´´Svijet podaruje bol,zašto bi se miješali sa njim.Ne,iako patimo i ponekad upadnemo u okeane depresija,naš je život drugačiji.Mi smo samo mi.´´ Od kako je to rekla,u njemu su se probudile dvije strane.Jako je htio da se protivi tome,da joj kaže da se ne treba odvajati,ali ona druga strana se slagala sa rečenicom:´´Mi smo samo mi.´´Ipak nije dao da ga odvuku misli,već se probudio i okrenuo se put nje sa osmijehom.Očigledno je uradio pravu stvar,ona se ne samo nasmijala već je i poželjela da se odveze kući.Tada je nastupilo vrijeme iznenađenja.Umjesto taksija ili autobusa pred njima se stvorila limunzina.Od čega se god sada branili,od suza,sreće,ili bilo koje druge pojave,njima se nije dalo pomjeriti sa one zelene klupe.Kada je shvatio da se totalno i sam upleo u sopstveno iznenađenje,prekinu sebe u tome i priđe da joj otvori vrata. Limunzina je bila iznajmljena na sat vremena,i to kakvih sat vremena.To će se na izgled kratko vrijeme pretvoriti u predivnu uspomenu,koja će se ustaniti u našim junacima zauvijek. Sve što bude rečeno neće sadržati ni najmanju trunku bilo kakve neprijatnosti.Kada su već bili van prelijepog vozila,kao da je pisac vidio novi par.Par koji se zaputio ka raju na zemlji,ka najljepšim trenucima. Ipak ta smješa dvije potpuno različite duše kakav će proizvod dati?Treba se navići na ljude,a kako će se dejvojka prilagoditi? U tom momentu sve zaboraviše i uđoše u svoj stan.Taj dom je imao nešto što nema ni jedan drugi.Tu se spojilo nespojivo i ta veza se održava.Čvrsti su ti konci koji ih drže na okupu,ali ipak nekada i najsnažniji pokleknu.Ipak to se dešava ponekad,ne uvijek. Sada nastupa prilagođavanje.Kako će se snaći?
|