3
Priča sedmice - ekskluizivno - poglavljejoš neobjavljenog romana
`Zatvorenih ociju` - sedmo poglavlje

    ´´Kako je ovo bila luda vožnja!´´
Ilija se veselio i uživao u stvarima koje mu je priređivala prijateljica.Žena za volanom je smišljala kako da nastave provod,jer noć je duga,a njen prijatelj nestrpljiv.
´´Čemu taj osmijeh na vašem licu?´´


´´Upravo sam se sjetila da imam nešto da ti dam.´´
Izvadila je rokovnik srednje veličine i pokazala ga Iliji.
´´Ja ću nastaviti da pričam svoje priče samo ako ti budeš zapisivao.´´
´´Zašto?´´
´´Zato što se ja ne usuđujem da ih prenosim na papir.Pisane mojim rukopisom izgledaju bezvrijedno.´´
´´Onda u redu.Rado ću to učiniti.´´
Ilija se zagledao u rukopis njegove prijateljice.Bio je užasno ružan i sve je izgledalo neuredno.Pisac se primakao i pogledao u papir.To je bio njegov rukopis.Slatko se nasmijao. Zatim njegova prijateljica poče polako,umjerenim tonom:
~´´ Pogledajte onu gospođicu tamo što sjedi.
-Gdje?
-Tamo kod onog osušenog drveta,sjedi na travi,a oko nje sve samo smeće.
-Ah,da vidimo je.
Ona se oduševljavala prirodom.Tanko drvo se pružalo iznad nje i svojim još tanjim granama je pozdravljalo.Rukom je dodirivala travu koja je bila bolesna,užasno bolesna.Glavu je naslonila na gume od automobila koje su predstavljale otpad.Dakle,uživala je provodići vrijeme na nekom mjestu koje je ličilo na deponiju.
-Gospođice,šta vi radite tu?
Kana ih pogleda i glavu opet spusti na gume.
-Prisećam se,samo se prisećam.
-A čega to?
-Užasnog djetinjstva.
Priroda je bila mirna kao da je čekala zemljotres,jer obično sve ćuti pred neku katastrofu.Možda ponekad se ispusti suza,ali ovoga puta ni toga nije bilo.
-Zašto niste namazali i taj prst?
Ona pogleda u svoje ruke,devet prstiju je bilo namazano,deseti nije.
-Ja volim kada je tako,ništa ne treba da bude savršeno.Onda nema ravnoteže,savršenstvo je u prednosti.
Tada ona ustade držeći se rukom za stablo osušenog drveta.
-Doviđenja dragi,eh kako te je bolest savladala.Nećeš preživjeti.Ne,ne vjerujem.
Još jednom ga pomilova i okrenu se da nađe put kojim je trebala da krene.Nije se okrenula na prozivke koje je možda čula,od prevelikih misli zaboravlja stvari.
Sat vremena joj je trebalo da stigne do svog doma.Osjećala je veliku želju za koračanjem,za koračanjem koje dovodi do iznemoglosti.
Kuća je mirisala na dobru hranu.Ta kuća nije poznavala glad,ali Kana jeste.
-Voljela bih da je mogu osjetiti ponovo.Oh,Bože šta je to sa mnom?´´
´´Šta se to dešavalo sa njom?Ne razumijem´´,upitao je Ilija i pogledao u parče papira,lijepo je pisao i sve je stigao zabilježiti.
~´´Godine su klizile niz padinu jedna za drugom,padale,padale u provaliju.Nestajale su u trenutku,bivale zaboravljene.Ah godine,godine.´´

* * *
~´´Na stolu je stajala čaša puna sjećanja.Nasprem nje čaša puna mržnje,sa lijeve strane čaša ispunjena ljepotom.Kana je gledala u čaj.
-Koju da uzmem?
-Popij ovu koja je ispunjena ljepotom,rekao je momak koji je disao ubrzano prateći ritam srca.
Ona uze čašu punu mržnje i popi do pola,pa je dade njemu.On se zagledao u tečnost koja je šumila u posudi.Kada je vidio dno popio je do kraja.
-Da li se mi sada mrzimo?
-O da,kao i do sada.
Živjeli su zajedno a osjećali su nepodnošljivost.Kana je pristala na takav život,jer je osjećala potrebu da se osamostali.Već je imala dovoljno godina i usudila se je da napusti Nikovu kćerku,koja je bila već starija žena, imala je svoju djecu o kojoj je trebalo brinuti.
-Da li još uvijek plačeš zbog one djevojke?
-Ne,sada tugujem u sebi.Ne ispoljavam to,jer mi ti uzimaš za zlo svaku suzu i svaki jecaj.
-Eh dragi,ne znaš ti šta znači plakati.Juče sam dok sam sjedjela na klupi u parku ugledala grupu ljudi koji su slavili nešto.Prišla sam im i saznala da obelježavaju dan siromašnosti.To je njihov dan,nekada je bio i moj.Slave sa suzama,plaču,jecaju a ipak se raduju.Eh,dragi ne znaš ti šta je pravi jecaj,on dolazi iz stopala.Putuje kroz čitavo tijelo i tek se tad ispoljava.Ljubav ne dovodi do pravih suza,ona nosi one lake suze,koje se brzo suše.Ljubav ne traje vječno,ona će proći,sa njom i jecaji.Eh moj dragi,ti si glup čovjek,ali ipak u sebi nosiš neku dozu inteligencije.Da,baš tako.Ti si shvatio da meni smetaju suze,pa ih više ne prolivaš.A ubrzo ćeš shvatiti i da ljubav nije vječna pa ćeš me se sjetiti.Za tebe ima nade...da,da za tebe ima nade.-
Kana je zatim uzela čašu punu sjećanja i popila je svu sadržinu.
-Ova mi je baš prijala.
-Ne iznenađuje me to.Ti si vrlo čudna.Jednoga dana kada nestaneš,na spomeniku ću ti napisati:´´Ovdje počiva Kana Wild,koja se ugušila u sjećanjima.´´
-Može,eto vidiš,ja uopšte nemam nikakav problem sa tim.Nego ajde popij ovu poslednju čašu,pa da idemo.
-Ne,ta neka ostane.
Tada su izašli iz te male sobe,a čaša ispunjena ljepotom ostade da sija u polumraku.´´
~Ilija je ćutao.Ovoga puta nakon što je njegova prijateljica prekinula da priča,ništa nije rekao.Držao je hemijsku olovku još uvijek na papiru,očekivajući da se priča nastavi.

´´Slika je stajala na zidu.A na slici su kao prikovane stajale tri jabuke.Jedna je bila zelena,druga žuta a ona zadnja,najmanja jabuka crne boje.Slikar ih nije odvojio,naslikao ih je kao porodicu koja bi trebalo da zrači toplinom.Ipak, nekada sam život ne može kontrolisati sudbinu pa se zato jabuke usudiše da se odvoje od sestre.
Jabuka je plakala zbog osjećanja odbačenosti i usamljenosti,i ona crna boja se razlila po slici.Između njih se stvorio zid,crna boja odvoji je zauvijek od sestara.A njoj ostade samo jedan dio tijela,postala je invalid i predmet ruganja.
Kana se primakla slici i počela ju je analizirati.
-E,ovo sam ja.
Gospođa koja je stajala iza nje okrenula se na taj uzvik.
-Da li želite da kupite sliku?
-Da,ali prvo moram razgovarati sa autorom,želim da ga upoznam.
Gospođa poče pogledom da traži čovjeka koji je tu sliku naslikao.Kada ga je našla,zamolila ga je da se pridruži Kani.Ona je počela gubiti strpljenje.
-Dobro veče,vidim da Vam se dopala moja slika.A to mi je vrlo čudno jer sam pogriješio dok sam je slikao.Razlila mi se ta crna boja ,na veliku žalost nisam mogao ispraviti.Ipak sam je izložio,bez obzira na to.Sada ima drugačije značenje,kada sam je počeo slikati trebala je odavati toplinu.Ali nije bitno.Htjeli ste me nešto pitati?
-Da,ova me jabuka podsjeća na mene.Ovaj invalid je u potpunosti meni srodan.Želim da je kupim.
Slikaru se dopalo razmišljanje djevojke,ali nije zanemario ni fizički izgled.
-U redu,a sada ja Vas nešto želim da pitam.Zašto ste namazali devet prstiju,a deseti niste?
Kana je pogledala u svoje ruke a zatim odgovori:
-Da se ne bi pokvarila ravnoteža,ne mogu Vam to sada objasniti.Hoću da mi prodate sliku.
-Ja ću Vam je pokloniti,ako prihvatite da popijete sa mnom čaj i objasnite mi ovo u vezi ravnoteže.
-U redu,ali neka ne bude čaj,radije bih nešto drugo.Čaj budi sjećanja.
Dogovorili su se da se nađu sledećeg dana u podne.Slikar se radovao sastanku sa zagonetnom djevojkom,a ni Kana nije bila ravnodušna.Htjela je čuti još o predivnoj slici.
~´´Za danas je dosta´´,rekla je gospođa i uhvatila se za volan.
´´Kada ću čuti ostatak?´´
´´Brzo.´´
Krenuli su kući,umorni od priče,zapisivanja,maštanja.
Ilija je pokušavao da zaboravi Kanu,čaj,sliku,ali nije uspio.
´´Zašto nije popila čašu ljepote?´´mislio je u sebi.
Bilo mu je pomalo hladno i radovao se čaju,ali se ipak odlučio da popije kafu.Čaj mu postade mrzak.
Lidija je spavala kada je on stigao.Tome se obradovao jer je htio srediti misli,pokušavao je da zaboravi Kanu.




Magdalena Vasović

Posjeta : 1687