0
Priča sedmice
Sezonska crtica

    Nije bilo vrijeme za neke nagle pokrete. Zazelenilo je taman toliko da mi u oči ubaci prve alergene. Nemam pojma na šta sam alergična. Pod izlikom da nemam vremena i da ne mogu od posla nikuda, nisam napravila test na alergije.

Počinjem se trljati po očima. I nos se lagano crveni. Na pitanje „šta ti je?“, odgovaram „alergija“. Na pitanje „na šta si alergična?“, odgovaram „na život“. Izmišljam. Tko me imalo poznaje zna da izmišljam. A i oni koji me poznaju odavno ne pitaju šta mi je. Puštaju da mi bude. Dok me ne prođe.
Pružam ruku prema ogromnoj torbi koju sam nemarno prebacila preko ruba stolice, po običaju psujem i mrzim dan kada sam kupila ovu, ionako preskupu, torbetinu, a još više dan kada sam u nju ubacila sprej za nos. Nervozno prekapam po dnu torbe, ubodem se na tehničku olovku, pod jagodicama prstiju osjetim sjajnu površinu papirića – odrezaka od kupovina silnim kreditnim karticama. Na tren poželim pregledavati iznose i po ne znam koji put zbrojiti svoje sitne radosti, no na vrijeme se predomislim. Bacim pogled na vrata okićena šarenim torbama, na brzinu ih prebrojim i zbrojim, posramim se u trenu i sjetim susjeda kojima uredno dajem plastične boce kako bi preživjeli mjesec. Samo u torbama se zavrtilo više od tri nule, naravno ispred znaka za euro. Tko zna koliko još slipova spokojno spava obješeno o vrata. Kihnem. I opsujem. Još uvijek očajnički tražeći sprej za nos. Vrteći po mislima gdje li sam ga samo mogla ostaviti. Da nisam ovako prokleto umorna i da si otpustim samo malo više energije iz mozga u tijelo, ustala bih i otišla do kupaonice. Sigurno je tamo. Mora biti tamo. Sjećam se, jučer ujutro sam ga izvadila kako bih našpricala nos, ali sam ga ostavila na rubu mašine za veš i zaboravila. Odnosno, odlučila sam da mi nije ništa i da je dijagnoza alergijskog rinitisa samo farsa koja mi je trebala prošle godine da preživim nalet krda slonova koje je razvaljivalo moj tadašnji ured. Da preživim šefa i njegovu flekavu košulju. I onu malu brkatu tajnicu koja mi je virila u ured svaki dan dobacujući jedno te isto – „Ha, kad će udaja?“ Prvo vrijeme sam odgovarala „Čija?“, kasnije sam prestala odgovarati. Na kraju nisam uopće dizala pogled. A nju je najviše mučilo otkud mi novci za taxi i kako to da svaki dan imam novu torbu. I kako to da nisam udana. A mene nije mučilo ništa. Pa sam odlučila dobiti alergiju, nestati na tri tjedna iz ureda, nabaviti sprej i špricati nos. Ali sada mi očajnički treba taj sprej, toliko mi treba da mi se plače. Protrljam oči i zijevnem. Shvatim da sam žedna, da bih sve dala za cedevitu. I gladna dodira. I poželim da si pored mene. I zaboravim sve. Zabijem glavu u jastuk ne razmišljajući o mrljama od maskare i rumenila. Zamislim tvoje ruke i pogled koji skriva spaćku. Osvijestim koliko mi nedostaješ. I požalim što nemam kapi za oči. Da nakapam, kap po kap. Pustim da mi bude. Dok me ne prođe.
Nedostaješ.




Sandra

Posjeta : 1593