1
Profesorica dr i književni kriticar Sofija Kalezić o stvaralaštvu Milanke Aranitović Rakočević
Ljubav kao bijeg i - kao lijek!

    - Ljubav kao bijeg i ljubav kao lijek jesu osnovni motivi romana Milanke Aranitović Rakočević, koliko god njihove stranice bile ispunjene prizorima njenog potpunog potiranja i zaborava. Ili - u ovom kontekstu možemo se poslužiti mišlju velikog Rista Ratkovića - Ljubav je fatamorgana u pustinji naših čula.
Ovim riječima profesorica dr i književni kriticar Sofija Kalezić zaključuje analizu o stvaralaštvu Milanke Aranitović Rakočević "Anatomija nasilja i pobune", koju prenosimo integralno:

Anatomija nasilja i pobune

„Dođe vreme kad se čovek nađe pred mračnim neprelaznim jazom koji je godinama, polagano i nesvesno, sam sebi kopao. Napred se ne može, natrag nema kud. Reči nestalo, suze ne pomažu, sramota ga je da jaukne, a i koga da zove? Ne seća se pravo ni svoga imena. Tada vidi čovek da na zemlji postoji samo jedno istinsko stradanje - to je muka nemirne savesti“.
Ivo Andrić
          Psihologija društvene sredine i unutrašnja organizacija plemenskog života uslovili su i položaj žene u staroj Crnoj Gori, koji se jednim dijelom uslijed loših socijalnih prilika i preslikane matrice patrijarhalne svijesti, reflektovao na način života i svijest žena savremenog doba. Nerazvijenost ekonomskog života u Crnoj Gori i jednostranost zanimanja njenih stanovnika (rat-zemljoradnja) uslovili su dominantnu ulogu muškarca i inferioran položaj žene. Dokaza za takav položaj žene ima u narodnim predanjima, poslovicama i anegdotama.
          „U svim oblicima organizovanja patrijarhalnog života stare Crne Gore (pleme, bratstvo, porodica) osjećao se povlašćen položaj muškarca i skoro ropski položaj žene“, o položaju žene u patrijarhalnom crnogorskom društvu pisao je Krsto Pižurica u uvodnom segmentu studije Žena u Njegoševom djelu. „U opštoj podjeli rada, već i po prirodi svoga bića, žena je prirodom poslovanja bila direktno uključena u domaći rad, a taj rad na ljestvici vrijednosti bio je stalno niži od pregalaštva muškaraca i njegovog ratničkog zanimanja. Živeći u stalnim sukobima sa Turcima i svakodnevnim čarkama sa njima, Crnogorac je preuzimao na sebe ulogu zaštitnika familije čije je biološko središte bila žena, a ovoj je uz domaće poslove bila ostavljena briga oko ishrane djece i njihovog vaspitanja. Otuda i Njegoševa misao „muž je branič žene i djeteta“. U nastavku poglavlja Pižurica pojašnjava da je tako dominantna uloga muškarca u porodici othranila „očinsko pravo“ u crnogorskoj porodici, u kojoj je uloga domaćina „pater familias-a“ manifestovana u njegovoj potpunoj vlasti nad ženom i djecom.
          Potčinjenost žene muškarcu ogledala se i na javnim manifestacijama, skupštinama na kojima su se rješavala pitanja od vitalnog značaja za pleme, u kojima su žene zvanično mogle biti pasivni posmatrači, ali ne i aktivni sudionici. O položaju žena u navedenom periodu pisao je i Vuk Karadžić u knjizi Crna Gora i Boka Kotorska: „Osim svojijeh ženskih poslova, kao da predu, tku, kuvaju, muzu, one rade i najveći dio poljskijeh poslova koje inače ljudi rade. Često se može vidjeti kako se žene s teškijem teretima vuku preko stijena i planina, a muž ide prazan s puškom o ramenu i čibukom u ruci. I pri svem tome žena je srećna ako dobije muža koji je pored toga ne tuče bez ikakvog povoda, samo što mu se tako prohtje“.
          I pored toga što su prethodno citirana mišljenja istinita, često se, međutim, zaboravlja da omalovažavajući odnos prema ženi ne predstavlja samo specifičnost jednog vremena ili jedne nacije. Još je starogrčki filozof Platon, zahvaljujući se Bogovima na ukazanom dobročinstvu pisao: „Ja sam zahvalan Bogu što sam se rodio kao muškarac, a ne kao žena“ , dok Šekspir uzvikuje: „Slabosti - ime ti je žena!“
         Prvi roman crnogorske autorke Milanke Aranitović Rakočević, koji nam i pored poetičnog naslova Kad zažmuriš niko te ne vidi, govori o nimalo poetičnim, bolje reći - vrlo surovim životnim okolnostima u koje glavna junakinja ulazi što sticajem okolnosti, a što uslijed vlastitog neiskustva, naivnosti i neopreznosti - čini antitezu citiranoj Šekspirovoj misli.
Ovo djelo, osim što posjeduje elemente društvenog, psihološkog, fragmentarno poetički profilisanog - u prvom redu pripada autobiografskom romanu. Autobiografija je oblik biografije, koji se piše u prvom licu; sama riječ potiče od grčkog: auton (sebe), bios (život) i graphein (pisati). Pojam se prvi put pojavio u kasnom XVIII vijeku, ali sama forma je dosta starija.
Milanka Aranitović Rakočević je rođena u Malim Krčama kod Pljevalja. Školovala se u Pljevljima, Podgorici, Nikšiću; živjela i radila u Bosni. Nakon izbijanja građanskog rata i dolaska iz Novog Travnika u Podgoricu, pokrenula je list za djecu Djetelina, vodila novinarsku radionicu, kulturnoumjetničko društvo Pokaži šta znaš, formirala biblioteku u izbjegličkom naselju sa oko hiljadu knjiga, pokretala humanitarne akcije. Svo vrijeme je u Dan-u pisala priče sa tematikom iz „izbjegličkog“ života (publikovala je oko pet stotina priča).
Napisala je tri zbirke poezije: Poezija (1986), April (1987), Iskrale se ptice (1997), priredila roman Više od života (2007) i napisala romane Kad zažmuriš niko te ne vidi (2012) za koji je dobila Srebrnu plaketu od Udruženja bosanskih umjetnika i Pucaj, puče mi duša (2016). Uskoro će biti objavljen njen novi roman Ne kradi mi sebe (2017). Piše reportaže, poeziju, prozu i raduje se uspjesima svoja tri sina. Njena poezija je zastupljena u zborniku pjesnika bivše Jugoslavije - Miljkovićeve večeri poezije (2004) kao i u Zborniku dječje poezije Crne Gore (2017). Prva je žena u Crnoj Gori koja je javno progovorila o nasilju koje je doživjela u braku i o toj temi napisala roman. Osim imena aktera radnje koje je promijenila, cjelokupna građa njenog prvog romana u potpunosti je autentična.
       Od početnih poglavlja romana - Miris nane i Prošća, Škola u Gotovuši i Očev odlazak, preko središnjih - Izbjeglički kamp „Vrela“, Prijatelju Dušku Jovanoviću i Razvod, do završnih - Posljednje putovanje, Dvadeset drugi jul, Testament i Najljepše se sanja među stvarima kojih nema, spisateljica kazuje potresnu životnu ispovijest o sopstvenom braku koji, iako začet iz čiste studentske ljubavi, prerasta u svojevrsno mučilište. Sputana neriješenom ekonomskom situacijom, vezana roditeljstvom i nadom da se nasilje više neće ponoviti, junakinja u takvom paklu provodi desetak godina, u kojima se dešavaju i lijepa životna iskustva - kao što su rođenje njihova tri sina, ali ujedno i ispisuju životne stranice pune nasilja, njenog oproštaja i ponovnog nasilja izazvanog muževljevim alkoholnim delirijumom.
       I pored toga što se o poruci djela obično piše pri završetku njegove analize, u ovom slučaju mora se napraviti izuzetak i to uraditi na početku jer je već nakon recipiranja prvih njegovih poglavlja poruka i čitaocu koji ne posjeduje teorijsku i širu čitalačku nadgradnju u potpunosti jasna: jednom nasilnik - zauvijek nasilnik. Nakon čitanja romana Kad zažmuriš niko te ne vidi, i pored toga što pri njegovom epiloškom segmentu stoji jedna divna i tragična ljubavna priča, koja se može posmatrati i kao kratki „roman u romanu“, ostaje utisak šoka, gorčine i nevjerice. Kad se zaklope korice ovog ostvarenja čitalac ne može a da se ne zapita: Šta je to što tjera nasilnika da se ponaša upravo onako kako to čini i ujedno koji i kakvi mogu biti motivi trpljenja takve bračne torture?
       Na detaljan i minuciozan način, realističkim stilom potkrijepljenim mnoštvom naturalistički odslikanih detalja i prizora, Aranitović Rakočević nam saopštava uzbudljivu i potresnu životnu storiju koja čitaoca „drži“ u punoj koncentraciji i pažnji od prve do posljednje stranice. Stoga ne čudi podatak da je njen prvi roman prodat u hiljadu primjeraka i da je bukvalno „planuo“. Bez obzira što je riječ o gorkoj i oporoj životnoj priči, književnica je ispoštovala najvažniji princip svog zanata koji je još davno uočio američki pisac i teoretičar Edgar Morgan Forster u knjizi Vidovi romana, a to je da čitaoca održava u stalnoj neizvjesnosti (koja u momentima prerasta u strah) i otvorenom pitanju - kako će se ovaj autentični životni „kuršlus“ razriješiti, kakve će posljedice i ožiljci ostati nakon njega?
          Ispod svakog naziva poglavlja napisani su poetični zapisi, poput: „Moje je srce već stiglo tamo, ostatku mene lako je da ga prati; Znajte da nema ničeg višeg i jačeg i korisnijeg za budući život, nego kakva lijepa uspomena, a naročito koja je ponešena još iz detinjstva, iz roditeljskog doma. Ako ponese mnogo takvih uspomena u život, onda je taj čovjek spašen - Dostojevski; Otvorenih očiju sam tu, ali dovoljan je jedan treptaj oka i da me odvede u prostrane Tajića livade, gdje miriše maslačak...; Svako ima svoj prag koji ga doziva, svoju trešnju i voćnjak, svoju strehu i razbijeno čelo, svoju među i prvu brazdu, svoje ognjište i osmijeh koji mu miriše na kakao...; Da li putevi sudbine već postoje i život po njima zakorači ili se pak čovjek rodi, pa se tek tada put otvara; Kada bi se svi atomi ujedinili u jedan trenutak, to bi bio onaj kada sam tebe prvi put poljubila...; Ko se stalno okreće za sobom, nikada neće stići gdje je pošao; Prijateljstvo nije velika stvar, već milion malih stvari - Lejn Vajn; Na ruci koja ti daje ružu uvijek ostane malo mirisa; Sreća je putovanje, a ne odredište; Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge. I nema ljepših snova od onih što ih rađa bol; Razum može da nam kaže šta treba da izbjegavamo, ali jedino srce govori šta treba da radimo“...
         Uvodni dio romana nalikuje pjesmi u prozi, koja podsjeća na zapise iz starih spomenara: „Ima li ljubav granice i pravila? Nekoga da joj kaže kad je kraj i kad je dosta? Njoj, koja je čista, darovna sreća. I gdje je granica tog prelijepog osjećaja pripadnosti, potrebe i buđenja, što gura um i razum, ljubeći nesebično i bezglavo, a ponekad plaćajući i dušom i glavom. Gdje je granica te slatke groznice, što slama obzir i grije želje, izvora radosti vezanog za stalno veselje u srcu? Prkosna, neograđena i slobodna, često nerazumno trošena, a lako osjećanjima nošena. Strašću se veže, nježnošću ljubi, povjerenjem čuva. I gdje je granica ljubavi? U vjeri, inatu, bolu, nevjeri? Ili strahu od istine i ugaslom praznom oku? Granica ljubavi dio je svijesti. Kada boli ono što voliš više od svega, gdje zbog sudbine želiš nestati, mrzeći zbilju i sjutra, bježeći željom u neka nova prazna jutra. Granica ljubavi je u duši, u nama.“
       Na svojevrsni emotivni spomenar donekle podsjećaju i prva poglavlja ovog djela, koja čini priča o ljubavnom brodu koji plovi nemirnim lukama od perioda studiranja na programu za srpski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Nikšiću, preko kratkog boravka u Njemačkoj (Remschajd), udaje i odlaska u Bosnu, stapanja sa njenom sredinom i ljudima, izbijanja građanskog rata i povratka u Podgoricu, odnosno Ribnička vrela u kojima je napravljeno naselje za izbjeglice.
    Ono što čini posebnu vrijednost ovog romana jesu pasaži posvećeni „izbjegličkom“ životu, ponovnom prilagođavanju, dezorijentisanosti i nostalgičnosti ljudi ostalih bez krova nad glavom, sopstvene sigurnosti i zemlje, njihovoj izgubljenosti i sentimentalnosti, ali i odlučnosti da na krhotinama nekih „bivših“ života ponovo izgrade vlastitu budućnost snagom sopstvene volje i upornosti. Svaki pramen tame i svaki zračak svjetlosti autorka je vjerno prenijela na papir, pa je njen prvi roman sav zbijen, gust, dinamičan i bez „praznog hoda“. Uvjerljivi su i lijepi djelovi teksta posvećeni bolnim iskustvima „novog“ života, solidarnosti i podršci koju doživljava u Sigurnoj ženskoj kući, značaju ljubavi i prijateljstva.
      Očigledno da je sve što je književnica doživjela moralo izaći iz nje i biti izloženo javnosti iz dva osnovna razloga - da bi se oslobodila bremena loših uspomena kroz terapeutski smisao umjetnosti, koje su se modifikovale u njeno ponovno ozdravljenje ili prebol, te da bi poslala otvorenu poruku ženama da nije samo zločin biti nasilnik, već je još gori zločin prema sebi - trpjeti nasilje. U epiloškom segmentu svog prvog romana ona nakon traumatičnog iskustva ipak uspijeva pronađe vlastito „svijetlo na kraju tunela“, da ispliva uspjevši da se uhvati za slamku spasa nove ljubavi i da se kroz nju duševno obnovi.
       Za razliku od filma posvećenog istoj temi Paklena postelja (The Burned Bed, 1984) u kojoj se posredstvom motiva vatre bračni konflikt tragično razrješava (nakon višegodišnjeg maltretiranja i nasilja junakinja poliva pijanog muža benzinom koji na bračnom krevetu izgori u plamenu, međutim - kada ona detaljno sudiju upozna sa razlozima koji su je na takav čin motivisali ulazi u istoriju američkog pravosuđa kao prva žena koja je za užasan zločin koji je počinila oslobođena zatvora) - motivom požara završava se prvi dio ovog romana: muž u pijanom stanju zapali kuću koju je junakinja sazidala nakon što se vratila iz izbjeglištva.
       Nakon tog događaja, umjesto da osjeća bijes ili utučenost, u njenoj unutrašnjosti preovlađuje osjećanje olakšanja jer postaje svjesna da se taj čin može protumačiti i kao naznaka novog početka. Nevena, što svakako predstavlja junakinjin alter ego, potpuno mirno posmatra ostatke nekadašnjeg doma, svjesna da i pad nekada u životu predstavlja let i da čovjek, poput Feniksa može da se „rodi iz pepela“. Ovaj prizor i doživljaj kao da u njoj izazivaju katarzu, motivišući konačnu odluku za razvod braka, koji ona doživljava kao čin najvišeg mogućeg mentalnog i psihofizičkog oslobođenja.
       Za razliku od junakinje filma Paklena postelja, čiju je psihologiju maestralno gledaocima približila Fara Fosit, Nevena je utoliko veća jer se ne sveti, već oprašta, pa roman Kad zažmuriš niko te ne vidi posjeduje i svoju svijetlu stranu koja se paralelno sa tamnom prepliće kroz cjelokupnu njegovu strukturu. Dok jedna izlaz iz pakla nalazi u fizičkom iščeznuću i uništenju nasilnika, druga nalazi u njegovom liječenju u Dobroti, vlastitom ozdravljenju putem književne riječi, organizovanju tribina usmjerenih ka prosvjećivanju žena i što je najvažnije - u oproštaju. Stoga ovaj roman emanira svoju najvažniju poruku - ne samo kako sačuvati sebe od drugoga, već kako sačuvati sebe od sebe.
       Iskrenost ove potresne povijesti i iskonska težnja književnice da priča postane sredstvo samoizliječenja, ali i način da njena snaga utiče na svijest mladih žena koje tek treba da stupe u ljubavne i bračne vode, uspjele su da pronađu i privuku svoje čitatelje, bolje reći čitateljke - jer receptivnu publiku ostvarenja Aranitović Rakočević pretežno čine žene. Spisateljica želi da zavara i prevaziđe surovu stvarnost života, da posredstvom literarne umjetnosti pobjegne iz često nevesele svakidašnjice i da na trenutak zaboravi na nju, na šta upućuju i fragmenti uvodnog dijela njenog narednog romana - Pucaj, puče mi duša (2016) koji predstavljaju svojevrsne fragmente njene eksplicitne poetike:
„Pisanje je nagrada, pisanje je kazna, pisanje je i put i promašaj. Pisanje je moj teren, moja scena, tu sam i izvođač i publika i muzika i instrument. Tu sam sve i kada sam ništa i tu sam ništa i kada sam sve. Sami čin zapisivanja je svečanost, to nijesu obična slova, ona su živa, žive su riječi skovane od njih, žive su misli. Svaka rečenica porađa jedan novi svijet. Tu iznova stvaram sebe, tu iznova postojim. Nikada nijesam zadovoljna napisanim, nadigravam se sa sobom, hiljade tekstova, hiljade predstava koje smišljam, izmišljam, prenosim, padam, tonem, letim, briljiram, ćutim, pjevam... Cilja nema, ima samo igre i slobode. I nije sreća potpuna u napisanom, sreća je u pisanju. Zato pišem“.
       Nakon djela Kad zažmuriš niko te ne vidi u kome je autorka na toliko direktan način - kao da je sa nestrpljenjem iščekivala da priča izađe iz njene nutrine, najdubljih kutova njene duše i srca - progovorila o nasilju u porodici, opisujući vlastite uspone i padove, sa čitaocima podijelivši najskrivenije detalje sopstvenog života, publikovala je roman Pucaj, puče mi duša, koji čini potresnu priču ljudi koji su preživjeli sve strahote rata u Bosni:
„Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu“, u uvodnom segmentu romana nazvanom Umjesto predgovora autorka citira misao Meše Selimovića. „Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, krivice, zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed; zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja... Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjasmo za ljubav - jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti?“
          Glavni junak ovog romana je Viktor Golubović, iskusni projektant internacionalnog glasa doživljava bračni brodolom sa lijepom Eleonorom Ogrizek, afirmisanom novinarkom i talentovanom književnicom. Eleonora je njegova studentska ljubav sa kojom ima dvije kćeri bliznakinje. U fabulu svog romana tehnikom kadriranja i žanrovskog kombinovanja književnica „uklapa“ autobiografsku priču o junakinjinom porijeklu koje nije u potpunosti osvijetljeno, ali po svoj prilici ona je rezultat grešne ljubavi između majke Marije i njenog djevera Johana koji joj je od početka bio naklonjen. Marijin muž Antun (koji je u mladosti silovao, a onda prisilio da se uda za njega) na kraju života bratu ostavlja pismo u kojem otkriva da je od prvog dana slutio njenu nedozvoljenu emotivnu vezu.
“Jeste da se Milanka Aranitović Rakočević držala svetog Andrićevskog pravila da riječima bude prostrano a mislima tijesno“, napisao je Budo Simonović u pogovoru ovom ostvarenju, „jeste ispoljila već potvrđeni spisateljski dar i vještinu kakvu podrazumijeva moderni kratki roman, jeste i u ovoj knjizi pokazala smisao za literarno kazivanje koji krasi njen prethodni roman Kad zažmuriš niko te ne vidi - knjigu koja već tri godine intrigira i stoji u žiži čitalačke javnosti - ali je uz sve to ipak zadivljujuće kako je moguće u tako maleni okvir smjestiti tako raznovrsnu, razgranatu i slojevitu fabulu, a da to ni u jednom trenutku ne izgleda ni kuso ni nedorečeno. To je očigledni i nepobitni dokaz da je u pitanju zrela spisateljica koja se drži svog pravila da “svaka rečenica porađa jedan novi svijet”, koja očigledno uživa u stvaralačkom postupku, uvjerena da je “sreća u pisanju”, nadmetanju i igri sa riječima“.
         U pozadini ovako konstruisane fabule jasno je da stoji antiratna poruka ili svojevrsni krik protesta autorke same, „prelomljen“ kroz prizmu ličnih „izbjegličkih“ iskustava. Epizode o junaku koji u koncentracionom logoru muči svoju bivšu profesoricu samo zato što je druge vjere ili junakinje Emsade koja sličnu golgotu proživljava u Foči, samo su mozaici u ukupnom portretisanju ljudi kojima noći „naplaćuju“ sve ono što danima sklanjaju u skrivene kutove vlastite savjesti. Jedno od pitanja koje autorka u ovom romanu postavlja jeste - koja je razlika između silovanja žene u ratu i u miru?
Disperzivne strukture i prilično motivski „rastrzan“ roman Pucaj, puče mi duša ne čita se sa tolikom dozom koncentracije kao autorkin prvi roman, epizode su manje uvjerljive i ne nose čitaoca istom količinom snage kao što je slučaj sa ostvarenjem Kad zažmuriš niko te ne vidi. Navedena dimenzija veće ili manje intimnosti sa čitaocem moguće i da potiče iz razloga upotrebe različitih narativnih formi jer se ne osjeća na isti način umjetničko kazivanje u prvom ili trećem licu.
“Gotovo dokumentarno u romanu je seciran nerijetko nezavidan položaj žene na ovom dijelu odvajkada turbulentnog Balkana, u recenziji ovom ostvarenju istakao je profesor Žarko Mandić. „Ovo štivo može se čitati i kao dokument jednog zlovremena i njegove nepodnošljivosti, ali i uz alternativu autorke i snom o bar donekle vedrijoj sjutrašnjici. I kao što u medicinskoj nauci nekad sitnica može da postavi dijagnozu izlječenja, slično je i u ovoj prozi kroz koju se, poput pogleda kroz zlatan prsten, može sagledati i čitava kružnica života. Njene priče aktiviraju slojeve života, sačinjene od nesvakidašnjih iskušenja punih zapleta i preokreta. Ona je u nekoj vrsti pokušaja objašnjenja i o tom - kako se živjelo potkraj dvadesetog i početkom ovog vijeka, kao “uvrnutim” i u kojima je zalud tražiti smisao kroz veoma bolna, pa i tragična iskustva. U konačnom, djelo znakovitog naslova Pucaj puče mi duša, vješto je i iskreno ispisan književni pečat”.
Poput prethodnog romana u kojem su na počecima poglavlja citirane misli literarnih velikana, u prvom redu Iva Andrića, od početnih poglavlja, nazvanih - U osvit, petog juna 2015. godine i Mladost u Beogradu, do potonjih - Jedno siroče manje i Promocija romana „Pucaj, puče mi duša“, spisateljica bira odabrane citate kao moto svojih poglavlja, koji se mogu razumjeti i kao idejna vertikala samog ostvarenja:
„Bože, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj - pošto od tvoje volje zavisi - da uvijek želimo i da se nadamo, i da to što želimo bude dobro i stvarno i da naša nada ne bude isprazna. Daj da predmet naših želja bude viši i ljepši od našeg života i da se dobroj nadi nikad ne iznevjerimo zbog kratkih i varljivih ostvarenja koja zaklanjaju vidik i lažno obećavaju odmor. Daj nam pravi put, sa prolaznim posrtanjima, a sa mirom i slavom na kraju. I daj nam mudrosti i hrabrosti kad nam daješ iskušenja. I ma kuda išli i lutali, ne daj da na kraju ostanemo izvan Tvoje sveobimne harmonije, jer to svake sekunde, na svakom mjestu, svakim dijelom bića želimo“.
Ovim se i poruke djela Aranitović Rakočević multipliciraju, ali se mogu međusobno povezati i posredstvom prve scene romana Kad zažmuriš niko te ne vidi, u kojoj je prikazana ona u doba njenog djetinjstva provedenog u seoskom ambijentu na sjeveru Crne Gore. U zajedničkoj igri skrivanja sa ocem, čiji je psihoemocionalni potret krajnje emotivno prikazala, on joj kaže da stavi ruke na oči jer je onda neće vidjeti niko, što ona u svom djetinjem ubjeđenju i čini. U zlim životnim trenucima junakinja pokušava da učini isto, svjesna da je u pitanju infantilna „obmana“ oca koji je pokušao da je zaštiti i da se poigra sa njom, prenoseći joj djetinji duh vlastitog bića.
Tom igrom, međutim, nije nju uspio da sačuva od povrijeđenosti svim lošim stvarima koje čine ljudi, bilo da je to maltretiranje vlastite porodice ili ratna bestijalnost. Naprotiv, kad zažmurimo i učinimo da ne vidimo, utonemo u neke sopstvene mirne, harmonične i utješne svjetove, čime smo kad otvorimo oči još više šokirani svim nepodopštinama kojima smo okruženi. Zlu se teško suprotstaviti, ono ima svoje odbrambene mehanizme i zakone funkcionisanja, pa autorka kao način suprotstavljanja njegovim recidivima vidi okretanje pojedinca vlastitoj porodici, kreativnosti, savjesti i ljubavi - koju čovjek, koliko god bio povrijeđen, mora dijeliti drugima.
            Ljubav kao bijeg i ljubav kao lijek jesu osnovni motivi romana Milanke Aranitović Rakočević, koliko god njihove stranice bile ispunjene prizorima njenog potpunog potiranja i zaborava. Ili - u ovom kontekstu možemo se poslužiti mišlju velikog Rista Ratkovića - Ljubav je fatamorgana u pustinji naših čula.





Posjeta : 327