Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

0
The Scotsman: Crna Gora
Destinacija za gurmane!
KADA BI ISPEGLALI CRNU GORU, bila bi veličine Rusije«, kaže Diki Kazanegra, jedan od nove generacije preduzetnika koji pokušavaju da razviju turizam u ovoj maloj, bivšoj jugoslovenskoj republici. Za zemlju veličine istočne Anglije, ta tvrdnja čini se još nevjerovatnijom od one napisane na etiketi Vranca, vina koje smo pili, dobrog lokalnog crnog vina koje »smanjuje rizik od infarkta miokarda, arterioskleroze i štiti od raka«. Argumentacija za tu tvrdnja ilustrovana je kardiogramom. Hiperbola je, međutim, svojstvena ovoj kulturi. Bez oklijevanja, Diki počinje da objašnjava da je Crna Gora zaista božija zemlja. »Kada je Bog pomislio da je završio sa stvaranjem svijeta, sjeo je i shvatio da da nije stvorio mjesto za Crnogorce. Ha. Zato je morao da nam da sve najbolje djelove koje je sačuvao za raj«. U fizičkom smislu, ljepote Crne Gore su van svake sumnje. Bajron je ovu stjenovitu obalu nazvao »najljepšim susretom kopna i mora«. Njena jezera i planine, Kotorski zaliv, kanjon Tare, od koga je veći jedino Veliki kanjon (ili tako makar tvrde) zaista oduševljavaju. Njen turizam koji je u povoju – prvi direktni let iz Londona je uveden u junu - bez izuzetka je zemlju promovisao kao primorsku destinaciju. Međutim mnogo je inrigantnije putovati po unutrašnjosti. Tako sam se sljedeće večeri našla na Skadarskom jezeru, najvećem na Balkanu (Crna Gora je zaista zamlja superlativa), prirodnom rezervatu koji je stanište 270 vrsta ptica. Ibise, čaplje i kormorane je lako vidjeti; pelikana ima manje. Ali čak i bez ptica ono je sablasno lijepo, staklasto prostranstvo mirne vode dokle doseže oko, njegova površina poput ogledala koju narušava jedino čudna zašiljena planina koja se uzdiže iz njega, lokvanji i trag koji ostaje za našim brodom. Njegova glavna luka, Virpazar, izgleda kao da je izgubljena u vremenu. Uz pristanište leži olupina čudnog ruskog hidroaviona – hibridni aerogliser pod nazivom ekranoplan. Stare zgrade koje su ostale bez krovova tokom zemljotresa 1979. godine, još nisu popravljene. Gotovo svi automobili – a nije da ih ima mnogo – su Lade ili prastare jugoslovenske Zastave. Međutim, večera u lokalnom restoranu Pelikan (gdje se takođe iznajmljuju čamci) razbija svaki osjećaj melanholije. Stolovi ispod guste krošnje, miris biljaka u vazduhu i stari harmonikaš koji u dubokim tonovima svira narodne pjesme i popularne melodije, odaju utisak svijeta koji je van svega što obilježava 21. vijek. I kulinarski specijaliteti su predivni. Uvjek sam izbjegavala šarana zato što ima ukus mulja, ali skadarski šaran je prijatnog mirisa i biserne boje kada je pržen, a izvrstan i bogatog ukusa kada je dimljen. Možda je neizbježno, ali tu nema mnogo toga na meniju osim jezerske ribe: jegulja, pastrmke, ukljeve (čija se krljušt koristi za izradu vještačkih bisera) i, najbolje od svega, jake riblje čorbe, bogate paradajzom i paprikama u koju se sipa vinsko sirće. Crnogorska hrana je otkrovenje. Na obali se služi predivna riba, domaće voće i povrće, veoma često organske proizvodnje. U jednom restoranu smo vidjeli da neko izlazi da nabere salatu. Sljedećeg trena ona se našla pred nama u činiji. Prethodno smo se vozili po planinama koje su, uprkos nazivu zamlje, bijele a ne crne, osim tamo gdje raste zeleno šipražje. Sred planinskog pašnjaka zastali smo u Njegušima, selu koje je poznato po svom siru, bijelom siru koji se pravi do ovčijeg i kravljeg mlijeka; i šunki – crnogorskom pušutu, koja nimalo ne zaostaje za Prosciutto di Parma. Italijanski uticaji preovladavaju. Na svim drugim mjestima smo jeli »crni rižoto«, špagete sa plodovima mora i salatu »plodovi mora« bogatu hobotnicom. U restoranu kraj puta Njeguška Cijela, međutim, zadovoljili smo se šunkom, sirom i kukuruznim hljebom, što je, uključujući piće, koštalo 3 funte; a još manje u Zori, kafiću koji se nalazi malo dalje niz taj isti put. Ukoliko zatražite, vlasnik će vas odvesti u sušaru, koju čuva njemački ovčar u vezu, gdje ćete vidjeti pet redova šunki na tavanu iznad tinjajuće vatre od bukovog drveta. Čitav pršut košta oko 30 funti – kada bi samo na carini dozvolili da ga unesete u zemlju. Međutim, pijace, naročito ona kog starog grada u Kotoru, pune su su praktičnijih namirnica: sočnih bijelih grožđica sa muskatnim mirisom, ogrlica od nara, bresaka, trešnji, lješnika i sjemenki za grickanje dok putujete. Da li je Crna Gora destinacija za gurmane? Zaista jeste – bez pretjerivanja.
Posjeta : 2168