Čujem novi glas:
„Oni koji veruju
i koji ne veruju –
treba da veruju!
Oni koji veruju da duša može ubiti,
ili da može biti ubijena,
podjednako se varaju,
i te kako se varaju!
Ona ne ubija,
ne može da ubije,
niti može biti ubijena.
Nije rođena i ne umire,
ne može umreti,
nikada,
ne može zasigurno da izgubi svojstvo, koje je oduvek imala,
koje ima.
Kao što se zvezde utapaju,
mesec skriva
dan kada dolazi
i opet iznova dolaze
kada noć pada,
ali nikad isto,
ponovljeno,
ustaljeno
već uvek iznova
novo.
Kao što čovek baca stare haljine
i oblači nove.
Kao što godišnja doba,
smenjujući se,
drveću menjaju izgled. Zako i reinkarnacija duše
odbacuje jedno telo
da bi primila drugo –
druga tela.
Nit je mać seče,
nit je oganj pali,
nit je voda kvasi,
nit je vazduh suši.
Ona je nepopustljiva,
nesagorljiva,
nesaglediva,
snažna,
čvrsta,
moćna,
večno prelazi preko svega.
Ti,dakle,
ne bi trebala
da brineš
ni zbog rođenja
ni zog snrti,
o, Ofelijo!
Jer onome što se rađa
Smrt je sigurna,
Kao što je sigurno rođenje
Onome koji umire!.
I nesta.
|