Mnoge zvezde
kruže u mraku.
Tako i ja, koračam,
nemilosrdno kroz sokake,
opasane kućama
sa zaobljenim vrhovima.
Naokolo je sve sivo,
utopljeno u oblake, izmaglicu
i vlažnu svetlost.
Usamljeni, očaravajuće dostojanstveni,
modroplavi talasi mora
u maglovitom vazduhu malaksalo
kao izbledela ostrva senki izmiču.
Hitam, ali nikako da stignem.
Sklapaju zaveru protiv mene –
ti čudni jezičci vodeni.
Zaustavljam se, pokatkad,
da udahnem divni miris ljubičice.
Iako kiša nije padala,
sve je bilo mokro,
vlažno, trško.
Najzad iza vunastih oblika
izroni pun Mesec.
Njegova žuta kugla obasjava hram,
za trenutak se ukaza ceo.
Sive senke plešu,
ne mute svetlost Meseca,
orjentaciju pogleda;
plemenito,
naivno,
prepuštena prolaznom snu prostora,
prepuna mesečevog šapata,
zvezdanog sjaja.
Stoji hram!
Neodređeni hram
iz kog niče zvonik u nebo,
iz kog niče minaret u nebo.
Posmatram hram
zagrljen travnatom površinom,
na kom rastu stogodišnja stabla
jasenova, topola i breza,
bistre izvore,
zahuktale potoke,
ploćnike,
cvetne aleje...
Gde su te oči što gledaju, živote?
Gubi se svaki smisao postojanja.
Kako su kude grane jasenova, topola i breza
koje se uzaludno pružaju nebu,
kako je lud izvor, potok
koji teče ka reci,
reka ka moru,
more ka okeanu –
svojoj propasti.
I kako je uzaludno
svakom cvetu da ostavi
svoj trag,
pečat postojanja,
da nekad beše tu.
Koračam,
tu i tamo čuje se lavež pasa
i odjek koraka,
retke prolaznice izgledaju mi kao
tamne tople mrlje,
ili, kao krpe
koje su, nošene nekom skrivenom,
tajanstvenom magijskom strujom,
promicale mimo mene,
uvek na istoj razdaljini
iznad pločnika.
Imam želju
da u te mrlje,
da u te krpe
zavučem ruke,
jer bi tamo neosporno bilo toplo.
Ruke nisam smela da pružim,
a one su promicale sasvim tiho, i nečujno;
samo bi se negde daleko čuo slabašan šum
sličan lepetu leptirovih krila.
Šum, nije imao ni kraj ni početak, ;;-niti bilo kakve veze sa ostalim svetom.
|