Sav težak rad,
napori i žuljevi
nisu mi udelili sreću i mir,
kakav mislim da mi sledi.
Je li to sve – pitam se.
Strah od smrti,
želja da ponovo budem mala.
Ne, nije to!
Panika, mislim.
Jedno je misliti,
a drugo znati...
Ima razloga što sam tu,
ono što radim je bitno,
Važno je postojati!
Doživljaj života
donosi ispunjenje i radost,
iz časa u čas,
i da je moja svrha
vredna življenja.
Kada se sve to izgubi,
osećaj svrsishodnosti
i doživljaj suštine,
gubim ono što podstiče duh
i ne dozvoljava mu da se istakne.
Živa sam, ali kao da nisam.
Um paranoja ispunjava.
Hodam, ali, ipak, bežim!
I onda mi bude dosta,
ali stvarno dosta,
upoređivanja sa ovim i onim:
kompleksaša, snobova,
idiota, debila, imbecila...
I tako,
utkana je u mrežu
svakodnevnice
bol moja.
Ne vidi se,
prigušena, danju.
Ali, noću
čini mi se
damari nespokoja
mogu pokositi
i najdublju travu
kroz koju hodam,
u snu.
|