1
Priča sedmice - Milutin Nedeljković (1931. – 2008.)
Vihor

    Samo sam slutila:kuda stižu Romi, koje vihor odnosi u kovitlac, jednog po jednog sa zemlje! Rangel, moj muž, znao je više o tome.

- Vihor je snažni rođak! Njega šalju naši daleki preci, da nas pronađe, i ponovo vrati u našu daleku zemlju, koju smo odavno, bez razloga napustili!
Vihor je do sada, preselio i dobar deo mog romskog naroda. Preselio je i Rangela i našu decu. Oni su sada na sigurnom. U svojoj su zemlji!
U daljini se ne vidi, srebrni trag prašine, kako se sa zemlje, kao široki stub vode, podiže visoko u nebo. To vihor dolazi po mene! Trebao je to mnogo ranije da učini. Ali, dobro je što se i sada setio. Konačno ću biti slobodna i sretna. Biću sa svojima i radovaću se!
Moram brzo pronaći svog gazdu, i reći mu da odlazim. Neću tražiti da me isplati! Moj gazda, kada mu se pomene novac, počne da duva kroz nozdrve kao razjareni bik!
Nemam vremena otići u daleka prašnjava polja, pod šećernom repom, da bih se pozdravila sa svojima. Oni će me, nadam se, razumeti! Biće beskrajno sretni, kada me budu videli kako letim! Mahaće mi za sretan put, dok me vihor, iznad njihovih uzdignutih glava sa suznim očima, bude njihao kao perce!
Žao mi je, što ovaj vihor nije toliko jak, da još nekog od njih ponese sa sobom! Kroz mesec, kroz godinu, vihor će ih sve preseliti!Tda ćemo svi biti skupa u našoj velikoj zemlji!
Tamo nas već čekaju tople, zidane kuće, sa širokim prozorima i jakim železnim vratima. U našoj zemlji moći ćeš, slobodno da grdiš, sve ove ljude ovde, koliko hoćeš, a da te niko ne kazni zbog toga, ako te i čuje! To će biti pravi raj na zemlji, a ne gore na nebu, u šta veruje moj gazda!
Eno mog gazde, kako trči, da se zaključa, u svoju betonsku kuću sa rebrima od čelika. On dobro zna, da nema tako jakog vetra, koji bi mogao da podigne u vis, njegovu snažmu kuću! Aako bi se to desilo, gazda-prevarant, našađ bi hiljadu načina da se izvuče!
Eno i njegovog ostarelog psa, kojeg je obuzelo slepilo! Nemoćnu životinju, čim je izgubila vid, gazda je grubo odjurio iz naselja! Sad ju je ušlašio vihor, i ona pokušava da pbegne sa blage uzvišice. Nasumice krivuda. Sudara se sa šibljem. Čujem je kako bolno uzdiše. Tako bolno uzdiše, kao da to uzdiše poslednji put!
Dobro je što se životinja, zavlači u zaklon, u šiblje. Da je ostala na čistinu, vihor bi je zgrabio. Kao zrno peska, oduvao bi je u nebo!
Psi, isto kao i ljudi, kada ostare i oslepe ne trebaju više nikome! Sklanjaju se u stranu, i duboko pate!...
Vihor je već stigao! Čujem kako škripe žile snažnog drveća. Talasi prašine zapljuskuju naselje. Krovovi naših skloništa, bele se kao da su zavejani snegom. Vihor me podiže i ja odlazim! Zaklapam uplakane oči i, predajem se lepom snu!...





Posjeta : 1729