Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

1
Priča sedmice
Molitva Suncu
I Kada se čovjek okrene prema Suncu i osjeti da mu više nije toliko blizak, odmah pomisli da se tu završava život, a počinje ne smrt već postojanje sjenke. Jedna od stvari koje nas lišavaju svjetlosti jeste upravo siromaštvo, ono nas vodi u neki drugi svijet kojeg karakteriše tama i strah od moćnijih. Tada se mi pretvaramo u prah i više ličimo duhovima nego ljudima. Jedina sličnost jeste što posjedujemo tijelo ali je i ono potčinjeno caru nemaštine. - Kažite mi, molim Vas gdje je ona sada – uzvikivao je mladić držeći nepoznatog čovjeka za rukav. - Oprostite? Ponovite pitanje – tihim glasom koji je izražavao smirenost upita neznanac. - A da, pa Vi me i ne poznajete. Oprostite, nisam imao kontrolu nad sobom. Nemam je već nekoliko mjeseci, nemam je otkad je ona otišla. Ne postojim više, ja sam samo sjenka. Užasna, mala preplašena sjenka koja se krije na svaki pomen bola. Oprostite. Neznanac se zagleda u oči ovog mladića i prepoznade siromaštvo i ogromnu ljubav koja je bila isto tako gladno, ali opet na neki način i bogata. Ćutao je nekoliko sekundi, a onda uzvratio: - A ko je ta djevojka koju tražite? Oči siromaha se napuniše nekom tečnošću. To nisu bile suze, više je ličilo na smješu pijeska i vode. Nemaština mu je i to oduzela. - Pa ona je sve u mom životu. Ona je moja hrana, moja voda. Ali otišla je, ne znam gdje, ali nema je. Ne voli me, a meni jedino ta ljubav znači nešto.Ta ljubav čini moj život, koji već prestaje da postoji, ja sam samo sjenka koja se ljubi sa ulicom. Zato me je i ostavila i otišla, a ja ne znam gdje. I neće se vratiti, a ja bih je tražio samo kad bih znao gdje je, ali ne znam. I nje nema, a moj vijek se privodi kraju. Čovjek je pokušavao da razumije sve šta je siromah govorio. Zbog brzine govora iskoristio je svu snagu da bi upio svaku riječ. U svojoj glavi je zaključio: „Ona ga ne voli, siromašan je, otišla je. Ko je ona, a ko je on? Da, taj on sam ja. „Tada se sjeti prošlosti i krv mu se poče gnušati. Osjeti da mu tijelo slabi i on izgubi kontrolu. Siromah ga odvede do fontane i pokvasi ga vodom. - Jel’ Vam bolje?- upitao je mladić ozbiljnim glasom koji se razlikovao u potpunosti od onog kada je bilo riječ o djevojci. - Da, bolje mi je. U blizini fontane nalazio se park i oni pođoše da prošetaju. - Jel’ vidite kako je Sunce daleko od mene? – upita mladić. Neznanac prepoznade tu rečenicu, kao da ju je već čuo ili i sam nekad izgovorio. - I meni je bilo daleko, ali evo ni sada nije blizu. Sada kada imam sve. Sve, osim... Siromah se ne osvrnu na taj odgovor i nastavi da priča o djevojci: „Ona je znate divna, zapravo božanstvena. Ona je imala sve i uživala je u svemu. Ona je bila moja gazdarica. Ja sam bio vozač njene porodice. Nikada je nisam vidio nigdje drugo bez u autu. Kada bih je vozio gledala bi me cijelim putem. Znala je da je volim i zato je to i radila. Čitavu svoju ljubav sam izražavao kroz uljudan pozdrav. A Vi ne znate kako je kada je sve što osjećate morate izraziti kroz jednu rečenicu. I tako svakog dana. Svakog dok nije otišla. A onda sam otišao i ja. Sada je kao što vidite tražim i u isto vrijeme počinjem da ludim i nestajem“. Neznanac je pažljivo slušao mladića i osjećao kako se prošlost vraće u drugom obliku. Mrzio je sudbinu i nikako neće dopustiti da ovaj siromah prođe kao on ili još gore. „Da, on će biti moj alat za uništavanje sudbine. One sudbine koja je nju odvela od mene“ – pomisli u sebi, pa reče: „Želim da ti pomognem. Vidite, naši životi su slični. I ja sam imao ljubav pa sam je izgubio. Samo što ona nije nigdje otišla, ona je poginula“. Siromahu se opet oči napuniše pjeskovitim suzama. Poželio je da zagrli tog gospodina, ali to ne učini. - A kako bi ste Vi meni pomogli? Dva prijatelja počeše da kroje budućnost onako kako im je odgovaralo. - Živim sam, imam sve. Ali opet nemam ništa. Siromah pristade i oni napustiše centar grada. II Prošla su tri mjeseca i ni mladić ni stariji gospodin nisu pominjali djevojku, koja je uništila veći dio životne svijeće siromaha. - Gdje je djevojka sada? – upitao je neznanac. Siromah na to pitanje ispusti ćašu i slomi je. Odmah se preobrazio u onog starog čovjeka sa ulice.Ponovo je konfuzno počeo govoriti. - Ona je, pa ona je udata. Živi na kraju grada. Ima sve, ali ne voli. Znam da ne voli“. Neznanac je pokušao da smiri mladića i kada je uspio rekao je: „Sačekajmo da prođe godina dana, pa ćemo vidjeti. Neophodna je ta godina, ona mora proći u neznanju. Djevojka se ne smije pominjati! Siromahu pođoše pjeskovite suze i on ih obrisa rukavom. - Da, djevojku nećemo pominjati. Ona će pasti u zaborav. - Ne, neće pasti u zaborav, samo će se pretvoriti u sjenku. Mladić je i dalje gledao u Sunce i sada mu se činilo malo bliže nego prije tri mjeseca. Ali ipak je bilo daleko, toliko daleko da je tama slobodno širila svoje haljine u prostorijama mladićevog tijela. - Danas će doći moja sestra u posjetu – reče stariji gospodin i pogleda u mladića. - Vaša sestra? Nisam znao da imate rodbinu. Biće mi milo da je upoznam. Počeli su da pripremaju ručak i ostale neophodne stvari za to popodne. Siromahu se to činilo veoma interesantnim, zaboravljao je ko je i potpuno se prepuštao ulozi domaćina. Jedino nije zaboravljao na djevojku, ona je stajala u zjenicama. Kada se zvono na vratima oglasilo obojica ustadoše sa stolica i dočekaše goste na nogama. Velika količina svjetlosti ulazila je kroz vrata i imala je oblik mlade gospođice. Bila je to žena prepuna života i ljubavi prema postojanju. Ona je bila oličje svega onoga što se naziva protivnikom sjenke. Za stolom su ručali polako, razgovor brata i sestre pleo se do nebeske granice. Siromah je ćutao i mislio na gazdaricu. Ona nije imala tu svjetlost, ali je sa njom Sunce uvijek bilo blizu, tada bi se tama sklanjala u ćošak. Ona je bila inspiracija za sve, pa i za disanje. „Disaću, ako ona kaže“ – mislio je mladić. I ta posjeta prošla je i sve se vratilo u prethodno stanje. Život je tapkao u mjestu. A dva prijatelja su se valjala u tom blatu. *** Neznanca nije bilo tri sata i mladić se čudio tom događaju. Još nikada se nije dešavalo da on nestane tek tako. Uvijek je dolazio na vrijeme sa posla. Ipak brzo je zaboravio na tu zabrinutost i počeo je čitati iznova svoju omiljenu knjigu. Nakon pola sata oglasilo se zvono. Mladić je vrlo nježno položio knjigu na stočić i uputio se ka vratima. - Da li je moguće? To je ona, neznanac ju je doveo. Da, to je ona i izgleda baš onako kako je i pamtim. Djevojka se obradovala što vidi svog bivšeg vozača. Pričali su dva sata, on je priznao sve i ni jednog trenutka nije oklijevao da kaže sve šta misli. Činila mu se nekako hladna, daleka. Očekivao je toplinu, nije je bilo. Ona se osmjehivala i kada je završio priču uzela je ogledalo da se pogleda. Prokomentarisala je svoju frizuru. Mladiću se srce nađe u grču i on vidje Sunce kako se ucrtava na staklo ogledala. Primakao se prozoru i ćutljivo posmatrao nebo. Sunce je i dalje bilo jednako daleko, a tama sve jača. Ona je bila gospodarica svega pa i njegovog mraka. - Ne, Vi nećete više vladati mnome. Ja ću se osloboditi. Idite i ne vraćajte se. Djevojka uplašeno napusti kuću i zaboravi ogledalo. Siromah je drhtao i posmatrao Sunce. Čovjek uđe u sobu i pomilova ga. - Život ponekad umije i da se vrati. Sada još samo trebaš da ubiješ sjenku i ona će nestati. Mladić uze ogledalo i postavi ga u pravcu Sunca. Sada je ono bilo u njegovoj ruci. Osjećao je kako tama napušta tijelo i izlazi kroz prozor. Siromah se, pun života, okrenu prema neznancu. - Prijatelju! – uzviknu srećno. Neznanac je ležao mrtav na krevetu.
Magdalena Vasović Posjeta : 1694