Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

2
Priča sedmice
Konstantina
Užasavala se na nečiji jauk i zato se u potpunosti posvetila svom poslu. Voljela je da pomaže drugima. Kao djevojčica je bila isto tako brižna i osjećajna, već tada je znala svoju budućnost. Uživa u poslu medicinske sestre, trudi se da postane dobra u tome, ali ne pretjeruje. Svoju energiju mrvi i trudi se da što manje provodi vrijeme kući. Jer tamo je samoća uzima u cjelini i ona tada u svojoj glavi budi i stvara neke nove planove koje joj nameće samoća. Znala je da njen izgled ne može privući nikog, zato je često izbjegavala dodir sa ogledalom. Imala je nježnu kožu, bijeli ten i dugu, tamnu kosu. Oči su joj bile naročito lijepe ali su, kako je ona govorila, izgledale užasne na njenoj glavi. Svakako, njena figura je bila divna, svako bi poželio da mu tijelo bude barem nalik njenom. Ali, uprkos svemu ona je bila svjesna svog izgleda u cjelini i zato je odustajala od muškog svijeta. Prema njima se ponašala drsko jer se bojala bilo kakvog zbližavanja. Na ulici je dobijala razne komentare, koji su u njoj budili strah i zato je sebi govorila: „Požuri, blizu si kuće“. Tako bi se nekad spetljala od brzine, da bi se i prolaznik, iako ne bi htio, nasmijao njenoj nesreći. A za nju bi to bio definitivni pečat, na ono mišljenje o sebi. Zato se i posvetila drugima, a sebe zapostavila. Bolesnici koji istinski mole za pomoć, koji se tope u bolu i očajanju, oni su svi zajedno popunjavali njeno srce i činili su da se ona osjeća potrebnom. Sve svoje misli usredsređuje na posao, ponekad je hvata muka od tih svojih bolesnih poteza. Njen život je imao jednostavan sklop, sačinjen od njene kuće i bolnice. Već nekoliko godina vodi rat sa samoćom i uvijek biva poražena. Vjerovatno da nevidljiva osoba ima tajno oružje koje ona ne može pobijediti. Ko god je pokušao da se odbrani nije uspio, jer ono što samoća pruža opušta zglobove. Ali njeni su već bili umorni od tolike opuštenosti, zato je stalno bježala od nje. Kakav je to život? Trka bez kraja, duga staza do smrti. - Dobar dan sestro, ovo je Konstantina, je l’ da je slatka? – obrati joj se doktor dovodeći sa sobom djevojčicu duge plave kose. Imala je pet godina, nježnu kožu i ruke kojim je držala barbiku su odmah zapale za oko sestri Ani. Bile su male i nekako lomljive, nokti su bili nalakirani rozim lakom sa zvjezdicama. - Ćao, ja sam Ana. I da, jako je slatka – reče sestra i čučnu pored djevojčice. - Ti ćeš da me čuvaš? – upita Konstantina umiljatim i stidljivim glasom. - Da, hoću. Dođi da te smjestimo. Odvela ju je u sobu u kojoj su bila tri kreveta. Na jednom je ležao dječak od tri godine, koji je bio dosta ćutljiv zbog temperature. Ćim je spazio Anu, pozvao ju je rukom da dođe. - Sačekaj, reče Ana Konstantini, kako si mi ti danas Jovice? - Dobro, ali me boli i vruće mi je. - Konstantina, reče Ana, ovo je Jovica i on je operisao krajnike kao što trebaš i ti. - Ćao – reče djevojčica mašući lutkom. Ana smjesti Tinu na odgovarajući krevet i pođe kod dječaka. Djevojčici majka je umrla na porođaju, pa se Ana dosta zbližila sa njom, dajući joj ljubav koju je ona dobijala samo od oca. Željko, njen tata, je osnovao prijateljstvo sa medicinskom sestrom i iz toga je nikla ljubav. Mada, čudna neka ljubav, tajna i Ani se činilo nedostižna. Došao je dan kada je Tina trebalo da napusti bolnicu i Ana je ponovo postala samo sestra. Plakala je, ali krijući. Tako je najslađe. *** Toga dana vraćala se kući sa posla istim hodom kao i uvijek. To je bilo ono doba dana kada mrak samo najavljuje dolazak. Nije gledala oko sebe i trudila se da ne udari nikog ili se saplete, pošto joj se to događalo ranije. Kada je već stigla blizu kuće čula je glas koji je vikao: „Ana“! Okrenula je glavu istog trena jer je prepoznala taj slatki i pomalo stidljivi glas. Djevojčica je uživala u naručju svog oca. Mnogo puta je htio da je spusti, ali je ona odlučno odbijala. Kada je ugledala Anu, pružila je ruke i pokretima tijela zamolila je da pređe u njeno naručje. Željko ju je zamolio da prošetaju i ona rado pristade, gledajući ga sa onom istom ljubavi koju je osjećala u bolnici. Sada je primjetila kod njega pogled koji je bio topao i drugačiji nego obično. To što je spazila obradovalo ju je i kod nje se rodi nada. Išli su, njoj, nepoznatom ulicom i zaustavili se pored jedne divne kuće. Ana se zbuni, poćuta i zatim reće: „A šta radimo ovdje?“ Oni je uvedoše unutra i kada zatvoriše vrata, Konstantina sa osmjehom reče: „Iz ove kuće više ne izlaziš. Hoćeš li biti moja majka“? Ana se nasmijala na to pitanje, zatim i Željko i kada su uspavali djevojčicu oni povedoše razgovor o budućnosti. Nisu spavali čitavu noć trudeći se da ne propuste ni jedan minut. Ona je konačno pobijedila samoću i shvatila je koje tajn oružje je trebala da koristi. Ljubav, samo ljubav.
Magdalena Vasović Posjeta : 1840