1
Priča sedmice
Ona i ponoć

    Dok se priroda slikala u crno, dok se nebo više nije prepoznavalo u njenim očima, dok avioni toplote kruže oko kuća, ona sjedi prekrštenih nogu, sa cigaretom u ruci skoro do filtera izgoreloj i ćuti. Prsten boje srebra, obična bižuterija, joj prst čini manjim i debljim.Ona se zagledala u tu stvar koja joj kvari izgled desne ruke.

Ne okreće se oko sebe, zna da to neće pomoći, ali možda nađe utjehu u nečem oko nje. Ipak, ona odlučno gleda u kutiju cigareta, koja je bila tek načeta i osjeća da joj prija to što vidi. Radosno posmatra ono što je njeno i samoj sebi stavlja do znanja da je neće biti do jutra. Sa svojom plavom kosom je odavno prestala da se bori, svjesna je svog depresivnog izgleda i više ne želi da svoje vrijeme troši na frizuru. Ne trese joj se ruka, ali oči igraju neke čudne plesove koji bole i ni malo nisu interesantni. Imala je u životu više sreće od drugih, ali i nesreće. Postigla je mnogo uspjeha, ali ne vrijede, niko ih ne uvažava pa ni ona sama. Već je počela gubiti kontrolu, počela se topiti u sebi i znala je da joj niko neće pomoći. Sama je sa svojom depresijom.
Izaćiće malo u šetnju, kao i svake noći. To joj je prešlo u naviku, dobro se snalazila sa pijanim licima na ulici. Vjerujem da voli da ih srijeće, voli da osjeti taj strah koji traje sve dok se ne udalji od njih. Počela je da mjeri za koliko se smanjuje svake noći, vjerovatno čeka da nestane. Život joj je postao jednolik, mada je to dobro jer se ne bi snašla u vrtlogu okreta. Sada je na ulici, očešljala je kosu i ponovo je zakačila šnalom. U crnoj košulji i sivim pantalonama, krenula je u potragu mirnim hodom. Na raskrsnici je stala, pripalila cigaretu i duboko uzdahnula. Prešla je ulicu, gdje još ni jedno auto u tih deset minuta nije prošlo i zauzela mjesto na klupi. Još od snrti njenog strica ona je nosila tamne boje, a najviše je voljela da se naveče oboji u crno poput neba. Čudno je bilo to što nikada nije razmišljala o nečemu, već bi pjevušila pjesme koje se odavno ne slušaju ili bi jednostavno ćutala.
Dok je gasila cigaretu primjetila je auto koje je prolazilo. Bordo golf je bio suviše naporan za njene oči. Očekivala je da prođe ili da stane na par sekundi pa da nastavi dalje. Ipak, nije bilo tako. Bordo mašina se parkirala blizu, a robot koji je njome upravljao prilazio je djevojci.
- Dobro veče – pristojno reče momak srednjih godina. Ona baci pogled na njega, pa se okrenu put semafora koji je pokazivao zeleno.
- Dobro veče, ako se može reći da je dobro – usporenim tonom ona ispoštova gospodinov pozdrav.
Tada se stranac usudi da je upita: - Nećete mi zamjeriti ako Vam postavim jedno pitanje?
- Pitajte.
- Zašto ste ovdje svake noći?
- A Vi znate da sam ovdje često?
- Pa, posmatrao sam Vas neko vrijeme, čak ste mi toliko injteresantni da bih napisao neku priču o Vama. Naravno, ako mi dopustite.
- Priču o meni? Ugrozili biste sve što ste pisali samo jednom rečenicom gdje se ja pominjem. A kako to da nisam primjetila ovo auto. Znate jako je upadljivo.
- A da, pa to nije moj auto. Ja sam dolazio drugim. Mada znao sam da ćete me ovako uočiti. Smišljeno, zar ne? Pa kako Vam se čini: „Ona i ponoć“, ili „Ona u ponoć“, ili...?
- Zaboga – nasmija se slatko – ne pričajte gluposti.
- Shvatiću Vaš osmijeh kao znak odobravanja. Do skorog viđenja.
Nije vjerovala ništa ovom čovjeku, odnosno robotu, kako ga je nazvala. To je bio nadimak po kojem će ga pamtiti. Ali on se više nije pojavljivao tako da je i to zaboravila.
Bila je skromna, nikada nije tražila ouno, a ipak je dobijala ili sve ili apsolutno ništa. Svom biću nije dala da se troši i zato je umjereno gazila po stazi postojanja. Nikada nije promijenila tempo, život joj ne dopusti da to učini. Osmijeh joj je sijao, mada se rijetko kad pojavljivao. Imala je bijele, čvrste zube, ali ni njih nije pokazivala. Mrzjela je slučajnosti, iznenađenja i sve neočekivano. Vjerovatno joj je to ometalo koncentraciju na umjerenost. Za mržnju, bol, ljubav i slična osjećanja gotovo da nije znala. Ljepotu je smatrala beznačajnom i prolaznom, nije ni bila svjesna nje.
Vrijeme i njegovu prolaznost ona je zanemarivala. Ni jedan vremenski period djevojci nije bio bitan i zato je i ta godina prošla mirno, neprimjetno i neometano. Ostala je potpuno ista i njene navike se nisu promijenile. Otišla je da kupi novine da bi jutarnju kafu mogla interesantnije popiti. Dok je prebrojavala novac ispred kase, prodavačica joj se iznenada obrati:
- Imam nešto za Vas, vidite, juče je ovdje bio gospodin koji me je zamolio da Vam ovo predam. Djevojka joj pruži knjigu tvrdih korica na kojoj je pisalo „Ona i ponoć“ i ime autora.
Na brzinu je ovlažila usne, koje su do prije bile suve i uzela je knjigu, pa se nečujno osmjehnula.
- Da, za mene je. Hvala puno. Doviđenja – reče i izađe iz prodavnice.
Stala je ispred kapije svoje kuće i ponovo pogledala natpis na knizi, toplo se nasmijala.
- I kako Vam se čini? – obrati joj se čovjek koji je prilazio kapiji.
- Vi pisci ste stvarno čudni ljudi.
- Jesmo, priznajem, ali nama to ne smeta.
- Pa ako Vam ne smeta nije ni meni problem. Molim vas, uđite i popijte kafu.
- Vrlo rado, pa možemo i o knjizi prokomentarisati – reče i pristade da uđe.
- Šteta što nije ponoć – reče ona i pogleda ga u oči.
- Šta mislite o „Ona i podne“?
Djevojka se nevino osmjehnu i reče: - Još nije podne, uđite.
Zatvorila su se vrata bijele boje. Dok se nebo bojalo u plavo i kroz prirodu kružili avioni toplote pleo se razgovor budućnosti.




Magdalena Vasović

Posjeta : 1715