1
Priča sedmice
Sjajnije od Sunca

    Sjećam se kada sam, kao nekakav kralj, gospodar putovao na leđima spasitelja. Imao sam osjećaj sigurnosti, tada još uvijek nisam bio svjestan svoje gadosti i ružnoće. Volio bih da to nikad nisam saznao jer sve se mijenja novim saznanjem.

Mene je tada volio svako, poštovao me, bogovi su mi bili naklonjeni, jer ipak sam ja bio njihov potomak. A kada odrastoh i dočekah sve ovo o čemu ću sada pričati, vidjeh kako mi je odvratna sudbina određena, više nemam sigurnost i umirem u strahu. Sada se sjetih kako smo u velikim grupama hodali po tijelu spasitelja, a on nam se toplo smiješio, kako nas je volio...Još uvijek čujem molitbe, zapovjesti, zašto ih nisam poštovao? A i kako bih, ja sam samo zlo živo biće, grešno i licemjerno.
Boravio sam u svom hramu i blagoslovljavao Induse koji su klečali i ponizno se klanjali nama i našoj boginji, zaštitnici. Prinosili su nam žito, vodu i nikada nas nisu ubijali, vjera im nije dozvoljavala. Ljubili su naša siva, prljava tijela i tako se duhovno hranili. Meni je bilo jako dobro, kao u raju. Ali ne ostah tamo, da carujem i radim za svoju boginju. Otišao sam da sam tražim žitna polja i upoznajem druge Induse, koji su živjeli na selima gajeći žito. Oči mi oslijepiše kada ugledah svu tu hranu na jednom mjestu i zjenice mi postadoše žute. Sunce mi bješe manje svijetlo i od tog prizora. Sanjao sam te biljke, imao košmare i lijepe snove, suze su mi znale poteći kada bih se sjetio tih polja, a sitne glave poniznih Indusa zaboravih i krenuh da uživam u svemu tome. Osnovah poprilično veliku porodicu, petnaest potomaka dobih za kratko vrijeme i učio sam ih svom zanatu, da kradu žito. Ali i ja stigoh na red da se rukujem sa svojom kaznom. Stajala je nepomično ispred mojih očiju , dijelila me od moje želje. Drhtao sam i znojio se, plakao od tog užasa koji me je odvajao od onoga za šta sam živio. Zašto sam sišao sa leđa spasitelja? Zašto sam otišao iz hrama, onog raja? Okrenuo sam se ka svom najmlađem djetetu, ono se bješe primaklo žici pod naponom, dok ja uzeh dah da ga glasno opomenem, ono se već rukovalo sa njom. Gledao sam kako mu tijelo dimi i crni, njegovo srce popusti i ono nestade u jednom malom trenu. Oshetih ogromnu bol, suze mi zamagliše oči, kroz maglu sam gledao tijelo svog mrtvog djeteta. Tada dođe Indus čije polje bješe i pokupi mog sina, stavi ga na vatru i sa porodicom pojede. Sve sam to gledao sa malog uzvišenja, dio moje sitne duše umro je tada, tuga ga je pojela. Ovi ljudi nas nisu poštovali, zaboravili su na vjeru, njima je prehrana bila najbitnija, zar je moguće da isti narod bude tako različit?
Ja sam se iste večeri vratio svojoj kući, a tamo zatekoh svoje četrnaestoro djece i ženu kako večeraju. Nisam mogao jesti, tuga je vladala mojim organizmom, a žito me je podsjećalo na smrt svog sina, na onaj dim koji se pružao vazduhom. A pomisao da je on sada sažvakan i da se nalazi u nečijem stomaku, trovala je vazduh koji sam disao. Izašao sam odmah napolje, trčao livadom koja bješe vlažna od kiše. Sa ogromne daljine gledao sam u ta polja, koja mi uzeše najmilije, koja sam toliko volio. Odjednom mi pogled zaokupira pet Indusa koji su išli ka mojoj kući. Oni su uvijek tačno znali gdje živimo i dolazili su da nas ubiju. Ovaj put krenuli su na moju porodicu. Od lude stvarnosti koja se pružala svijetom, ja sam potpisah ugovor sa ludilom. Tako izbezumljen pretrčah sav taj put do kuće, ali oni bjehu brži. Već su sa zapaljenom posudom zatvorili otvor rupe i duvali su u nju ne bi li dim ušao u rupu i udavio stanovnike. Više nisam postojao, sa mnom su vladali jad i nesreća. Sve je postalo beznačajno, sudbina mi je lice pokazala. Želio sam kraj. Vratio sam se na uzvišenje i gledao kako vade mrtva tijela moje djece i žene iz rupe. Legao sam na travu i pogledao u crno nebo. Na njemu ugledah spasitelja i svoju djecu na njegovim leđima. Nasmiješih se i zapitah ga gdje mi je žena. Reče da se nalazi u hramu, obavlja poslove za boginju. Obradovaše me te vijesti. On onda nesta, a ja se vratih u rupu. Tamo jjoš dim bješe nepodnošljiv, ali ja sam ostao jer sam htio da me ubije. Kraj svog kreveta ugledah svoje sedmo dijete kako mrtvo spava. Zaboravili su da ga ponesu. Zagrlih ga snažno i jako zajecah, provedoh sa njim cijelu noć. Sjutradan provukoh se kroz žicu, donesoh mu žito, ali ono se ne pomjeri. Znao sam da sam poludio od nesreće, ali ipak sam pokušavao. Posle dva dana shvatih da moj život više ne vrijedi i odoh da se rukujem sa kaznom. Dodirnuh žicu i osjetih kako gorim. Ugasi mi se srce za tren, a oči ostaše otvorene. Gledale su žuta polja, koja ponovo bjehu sjajnija od Sunca.
Ponovo sam na leđima spasitelja. I moja djeca su kraj mene, nikada neću sići, mojoj ženi ovako šaljem pozdrave. Ona je bila čista, sa malo grijehova i zato je vaskrsnula.




Magdalena Vasović

Posjeta : 1786