Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

2
Ekskluzivno - 2. dio romana mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju"
Kada se sa djetinstvom oprostiš zagrljajem,u tom trenutku se upoznaješ sa strahom rukovanjem Odrastanje je dug proces,traje gotovo čitav život.Podrazumijeva se da odrastanje sa sobom nosi sazrijevanje,ali to sazrijevanje ne mora uvijek biti pozitivno.Nekada je bolje ostati dijete.Jer dijete se upoznaje samo sa primarnim strahom,dok odrasli ljudi sa sekundarnim. Pet godina predstavlja veliko vrijeme.Pet godina znači bezbroj udisaja,izdisaja,hiljadu tona tuge,sreće,straha i ostalih emocija koje obilježavaju život.Zaboravljaju se stvari,zaboravljaju se ljudi ali pamte se trenuci.Trenuci svakakve vrste.Sjećanje na jedan takav momenat ublažava bol koji donosi sadašnjost. Ilija i Lidija utopljeni u nemirnom svijetu,skoro ludom disali su pokušavajući da ujednače dah sa ostalima.Prividna sreća vladala je i davala nerealanu sliku njihovog života.Ipak,nova navika briše prethodne,tako su oni već bili naviknuti na to stanje koje ih je karakterisalo.Radili su puno,većinu dana su provodili odvojeno okupirani problemima.Ostatak su provodili u odmaranju.Postali su svakodnevan par. Lidija je radila kao šef u jednom butiku.Taj butik bio je poznat u gradu po skupocenoj robi koja se prodavala.Lidija je u početku mrzjela te bogate mušterije,kasnije ih je rado usluživala.Koliki uticaj ima sredina na pojedinca može se uočiti na svakom ćošku.Sredina vaspitava ljude. Uobičajan život je poprilično dosadan,rijetko kad zanimljiv.Drugačije je uvijek jače od istog.Treba mijenjati,ali nekada i najsitnija promjena zna da bude nezgodna.Kada svi poznaju rizik,zašto ga se uvijek plaše?Rizično zna da bude mnogo lijepo. Lidijin život je promijenio boju tokom tih pet godina provedenih u radu.Rad može da bude korisan za proizvodnju raznih misli.Tako je Lidija zavodeći kontrolu u butiku skupocjene robe,stvarala teoreme koje je posle saopštavala Iliji.Uvijek joj se činilo da ljepota njenih misli nestaje kada se izgovore naglas.U svojim odajama mozga ona ih je gajila i tada su joj se činile snažne i nepokolebljive. Novac često zna da bude sladak i primamljiv.Vjeruje se da on mijenja ljude.Ilija je doživljavajući uspjehe na poslu imao priliku da se upozna sa novcem i tada se u njemu probudila nova ličnost.Dok je jednog sumornog,kišovitog dana uživao u svojoj kancelariji ispijajući kafu,sličajno je pronašao onaj rokovnik koji mu je dala prijateljica. „Jao.Evo onih bajki,“pomislio je. Na njegovom novom licu zablistao je osmijeh pun ironije.Sada je za njega ta knjižica postala bezvrijedna,glupa. „Eh čime sam se ja bavio u mladosti...“ Rokovnik je stavio na isto ono mjesto gdje ga je našao,u zadnjoj fioci ormara u ćošku.Tamo gdje niko ne gleda.Materijalno nekada savlada duhovno.Nastavio je da pije kafu i odmah zaboravio na priče i prijateljicu. Lidija, za razliku od Ilije,nikada nije zaboravila na svoj imaginarno-realni svijet.Nije ga posjećivala,ali ljubav koju je imala prema njemu nikada nije nestala.Taj duhovni život je i dalje postojao u njoj ali je spavao.Glasnije kucanje na vrata probudilo bi ga,ali ona nije dozvoljavala da joj ruka krene u tom pravcu.Mirovala je. Novac,vrijeme i malo vazduha.To su tri elementa koja su ovom paru sačinjavala život.Pisac se i dalje motao oko njih,razočaran što njegova knjiga više neće imati onaj isti sjaj.On će sada stvoriti jednu običnu ljubavnu priču. Ili možda neće? * * * „Thank you for coming,“rekao je Ilija jednom od svojih partnera. „Goodbay“. „Svetlana isprati gospodina.“ U tom trenutku Lidija je ušla u njegovu kancelariju. „Ilija,palo mi je nešto na pamet!“ „Šta to?Mora da je nešto bitno kada nisi sačekala da dođem kući.“ Lidija klimnu potvrdno glavom,ono što je imala reći njoj se činilo vrlo bitnim. „Ti vidiš kako smo se mi odvojili u poslednje vrijeme.Ja znam da je tebi postao novac bitniji od mene.Možda bi trebalo da popravimo odnose.Hajde da odemo na odmor i to u ono selo gdje smo bili prije pet godina.Sjećaš se?“ Ilija se nasmijao.Njeno uzbuđenje mu je bilo smiješno. „Smatram da su naši odnosi sasvim dobri.Ali svakome prija odmor,pa ćemo otići.Ali ne sada,možda sledećeg mjeseca.I nećemo poći u ono selo koje skoro da nije upoznalo civilizaciju.Otići ćemo negdje drugo.Slažeš li se?“ Ono uzbuđenje koje je imala pri ulasku u kancelariju iščezlo je posle njegovih riječi. On nju više nije volio,napravio je od nje svakodnevnu djevojku i zato su uspjeli da funkcionišu zajedno.Kada se vratila kući,razočarana po ko zna koji put sjela je kraj prozora. Gledala je u nebo,trudila se da joj oči budu daleko od materijalnog.Na nebu zasijaše slike prošlog vremena.Ona ljubav koja je postojala učini joj se tako jaka,slatka,nezamjenjiva.Sada od tog osjećanja nije ostalo gotovoništa.Materijalna dobra učinila su da Ilija izgubi tu emociju iz srca.Lidija osjeti veliku potrebu za plakanjem,ali to ne učini.Umjesto bilo kakve vrste jadikovanja,ona uze kofer i poče da se pakuje.Sjetila se pakovanja prije pet godina. „Zaboravio!Ti si zaboravio!“ Od te rečenice joj zadrhti tijelo. „Već tada se stvorila klica i sada je ovo naše potpuno uništeno,“pomislila je. „Al’ zaboraviću i ja.“ Uzela je list papira i malim slovima napisala kratko pismo.Sadržaj pisma glasio je: „Ja idem sada. Sa sobom nosim malo.Par stvari i moj svijet.“ Taj dan ostao je zapamćen po rastanku.Ona je zaplivala na drugu stranu,otišla je drugim putem. Ušla je u autobus,sjela na isto mjesto gdje i prošli put i ćuteći sa nekim čudnim osjećanjem u ustima gledala je putnike.Očekivala je nekog,očekivala je starca. Ljudi u autobusu bili su mirni,skoro neprimjetni.Isto tako neprimjetno se starac stvorio pored djevojke. „To ste Vi!Znala sam da ćemo se sresti.Oprostite za sve.Molim Vas...“ Lidijin glas bješe tako slab i tih,starac je primijetio da je tuga nadvladala djevojku. „Nikada Vas nisam zaboravio,niti sam Vas napuštao.Ne morate se izvinjavati.Bolje mi kažite kako se sada osjećate.“ Lidija poče odmah,istog trena kada se tišina pojavila : „Eh,kako se osjećam.A Vi to znate.Ne znam kako,ali Vi sve znate.Vi znate i to da me on više ne voli,postao je drugačiji.I mene je promijenio.Ali ta promjena neće trajati dugo.Sada skidam svu tu novu kožu,ne treba mi.Tijesna je i boli me.Boli me uvijek.Novac prijatelju i moć.Ja evo ne znam da li on možda ima neku drugu a i ne zanima me.Vi ste sada kraj mene i to mi daje određenu snagu.Poslednji put kada sam Vas vidjela onaj svijet sam odbacila.Ali ja to ne želim.Interesantno je da sve novo mene zaobilazi.“ Djevojka dok je pričala rijetko kada je uzimala dah.Govorila je brzo,ali jasno.Gledala je čas u starca,čas u prozor.Njen prijatelj,poznanik njene duše,bio je potpuno isti.Nije se promijenio za tih pet godina.Putovali su tako zajedno,uživajući u prijateljstvu. Tog dana šetali su dugo selom.Lidija je starcu iznosila svoje misli.On ih je podržavao. „ Samo slijepi ljudi vjeruju u rađanje sreće posle pretrpljenog bola.Šteta je što su svi ljudi slijepi.“ „Bravo.Lijepo ste to rekli.“ I eto opet onog prijateljstva,iskrenog i čistog.Takva iskrena ljubav se ne rađa često,ali kada postoji onda ne umire nikada.Ona opstaje i onda kada je izložena teškim udarima i bolovima. „Ima nešto u Vama tako milo.Uvijek mi razgovor sa Vama prija,ja Vas toliko puno volim.Ovih pet godina provedenih bez Vas,bile se drugarice samoće.Užasno je kada materijalno zavlada.Tada je sa svim gotovo.I ljubav nestaje.Možete li da vjerujete da on mene više ne voli?“ Starac je pogleda.Pisac pogleda u starca.Nakon kratkog vremena odgovori: „Mogu.“ „Da,da sada se sjećam.On je svakodnevan.To ste mi rekli nekad prije.Tek sada u potpunosti razumijem.Ali neću žaliti za njim,ovaj put ne,kasnije ne znam.“ „Draga moja Lidija,mladi ste.Vjerujte da nemam običaj ovo da govorim,jer lično smatram da mladi ljudi često znaju bolje od starijih zato što im je mozak produktivniji,ali ponekad je bitno iskustvo.Prava ljubav se ne zaboravlja.Ono što volite,volite ga i onda kada ga nemate.Eto ja nisam bio sa Vama godinama,ali sam Vas i dalje volio.Jedino kada upoznate novu ljubav,prestajete da volite prethodnu.I to samo onda kada se ta nova pokaže kao besprekorna.Jednoga dana ćete vidjeti da će ova moja prijateljska ljubav prema Vama biti vječna.I za nju će se čuti.“ Lidija se zamislila. „Kako to mislite?“ „Vidjećete,“odgovori starac. Kada su se vratili u hotel Lidija je otišla na spavanje.Prijatelj ju je dopratio do sobe i poželio laku noć. * * * To jutro bilo je sunčano i svježe.To je baš ono vrijeme kada se ljudima ne ustaje iz kreveta.Čist vazduh donosi dobro raspoloženje,Lidiji je donio i malo tuge.Odlučila je da se otrgne od sjećanja koja su je napadala(obično se sjećanja javljaju ujutru) i izašla je iz hotela.Išla je putem koji je prolazio pored seoskih kuća.Imala je dosta ušteđevine i tražila je malu kućicu za sebe.Nakon petnaest minuta hoda,vidjela je jednospratnu kuću koja se izdavala.Udahnula je duboko da bi savladala uzbuđenje i pokucala je na vrata svog budućeg doma.Otvorila je gospođa obučena u plavo.To je bio divan plavi komplet sa bijelom košuljom. „Dobar dan,“rekla je. Lidija ju je gledala u oči,to lice joj se činilo poznatim. „Dobar dan,“uzvrati Lidija pa nastavi, “vidim da izdajete kuću.Ja bih radije da je kupim,ali ako ne dozvoljavate onda ću se zadovoljiti i ovim.“ Gospođa pozva Lidiju da uđe unutra.Kuća je bila savršeno lijepa,u svakoj prostoriji se nalazio veliki broj knjiga. „Čini mi se da sam Vas negdje prije vidjela,“reče Lidja dok je pila čaj. „Možda u taksiju,“odgovori gospođa. „Sada se sjećam.Mi smo se upoznale u onom baru.Milo mi je što Vas vidim.Čudan je ovaj život.“ Gospođa se nasmijala i rekla. „Ne biste vjerovali koliko čudan.“ Nakon što je Lidija vidjela sve prostorije, počele su razgovarati o kući. „Gospođice Lidija,ja Vam mogu prodati kuću pod uslovom da ona odvojena soba koja se nalazi na kraju dvorišta ostane moja.“ Lidija se složila.Neki novi,nepoznati život joj se stvorio u očima. „U redu,“rekla je djevojka. „Ja često nisam ovdje,tako da Vam neću puno smetati.“ Nakon što se pozdravila sa gospođom vratila se u hotel.Tražila je starca da mu ispriča novost.Bila je jako uzbuđena i srećna,ali ipak ni tuga nije mirovala u njoj.Trudila se da ne izgubi sjaj u očima.Ljepota novog života činila joj se ogromna. Starac je sjedio u predvorju hotela,ispijao je čaj bez šećera.Kada je ugledao djevojku kako mu ide u susret,on ustade da je dočeka.Lidija mu ispriča sve o kući i onoj gospođi. „A šta će biti sa onim što ste ostavili u gradu?Mislite li da sve samo tako odbacite?“ „Mislim,“odgovori Lidija hladno i brzo. Nakon što se i ona osvježila čajem,otišli su da prošetaju i da Lidija potraži neki posao.Od nečega je morala živjeti.Starac joj reče da poznaje par ljudi u selu i da će uspjeti da je zaposli.Na kraju ulice nalazila se mala seoska biblioteka.Kada su ušli unutra Lidija bi zatečena.Uzela je starčevu ruku i pogledala ga u oči. „Ja prosto ne mogu vjerovati,“rekla je uzbuđeno.Zatim je udahnula duboko i nastavila. „Neasfaltiran put,selo,nema Ilije,Vi kraj mene,biblioteka.Ovo je onaj svijet.Molim Vas, pitaću Vas sada nešto, ali zahtijevam istinu.Hoćete li mi odgovoriti?“ Starac je stajao sa nekim tajanstvenim osmijehom na licu. „Hoću“,odgovorio je. „Da li su meni sada oči zatvorene?“ „Ne, ovoga puta nisu.“ Suze u Lidijinim očima bile su glasnice neke neočekivane sreće.Bitne životne promjene dešavale su se tako brzo, da ih ni ona sama nije mogla ispratiti.Njen prijatelj i njegova ljubav činili su da ono dobro u vazduhu opstaje.Prihvatila je posao bibliotekara.Nije bilo puno knjiga u toj biblioteci ali Lidija bi oduševljena njome.Tog dana je Lidija počela živjeti na selu,odvojena od svega onoga što joj je ranije bilo bitno.Udružena sa umjetnošću odmah je zavoljela tu čudnu samoću.I jesi i nisi sam.
Posjeta : 1706