3
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju" - 11. poglavlje!

    Da Lidijin svijet ne postoji,njen bi život stajao na jednoj nozi,bio bi
bez jedne ruke,bez jednog oka.Njena ličnost bi ostala bez glavnog izvora
snage.A kako nastaviti uz malaksalost?
Dok je Ilija bio zabrinut za djevojku,ona je sa starcem obilazila svoj
svijet i crpila je snagu.Na strah,koji je doživjela već dva puta,počela se
navikavati.Postoje razni strahovi,a da li su veći oni od poznatog ili
nepoznatog?


Dok je zatvarala oči,njen svijet se opet iz temelja gradio.Prvo što je
čula bila je muzika,vidjela je bubnjeve.Zapazila je vatru,a oko nje
tamnopute ljude.Oni su proizvodili njoj nepoznate zvukove.Sve je to
pričala starcu koji je strpljivo ćutao.
„Mnogo je lijepa ova muzika,ali pomalo čudna,zamarajuća.Svi su veseli.Gdje
li sam ovo stigla?Mislim da je ovo neko Afričko pleme.Sada izvode neku
tradicionalnu igru,predpostavljam.Eno i Ilije!I on je tu,to je divno.Ali
nema Vas.Jezik ovih ljudi je nama potpuno nepoznat.I zato nam je ovako
dobro.Komuniciramo igrom,nema riječi.To prosto obožavam,oh kako nekada
riječi mogu biti prljave!Svakakve zaraze se mogu dobiti od njih,a najgora
je suza.Evo sada svi lupaju nogom o tlo i ja lupam.Sjajan osjećaj.Počinje
kiša,svi se sklanjaju.Ne vidim nikoga,vatra se ugasila.I Ilija je
nestao.Sama sam,kiša sve jače pada.Ne mogu da izdržim...’’
Starac joj skinu povez,Lidija otvori oči i privih par trenutaka magla joj
ne dozvoli da vidi jasno.
„Prijatelju,“reče djevojka„ja stvarno ovo ne razunijem.Pored ovog svijeta
u kojem živimo ja sam mislila da posjedujem još jedan.Njega sam gradila u
svom stanu sa Ilijom,a pogledaj ovo!“
Njen prijatelj je ćutao,djevojci se činilo da su njegove misli tako daleke
da im treba hiljadu sati za povratak.
„Da li Vi poznajete još nekog koji obilazi neki drugi svijet?“
„Poznajem,“reče starac.
„A da li to radi sa Vama?“
„Ne.“
Lidija zbunjeno nastavi da ispituje.
„A na koji način to radi?“
„Kroz priče,svakog dana sluša priče koje ga vode sa sobom.“
„Lijepo je to,“reče Lidija i odmače se od prijatelja.
„Šta ćemo sada da radimo?“
„Idemo svojim domovima,kasno je.“
Djevojka ne posluša starca već ode u obližnji lokal.Poželjela je da popije
nešto osvežavajuće.Zauzela je mjesto kod šanka,a pored njene stolice
sjedjela je neka gospođa.Kada se ta gospođa okrenula, pisac je prepoznao
Ilijinu prijateljicu.Čudan osmijeh na njenom licu ga uplaši.Lidija izvadi
kutiju cigareta i zatraži upaljač od šankera.Nije ga dobila od njega već
od nepoznate žene.
’’Hvala Vam,“tiho reče i okrenu glavu.
„Nema na čemu,“odgovori žena.
Posle pola sata provedenih u lokalu Lidija odluči da ide kući,a gospođa
joj saopšti da je taksista.
Djevojka je prihvatila poziv i one uđoše u automobil.
„Zašto radite ovako kasno?Hladno je,“upita Lidija.
„Nemam šta drugo,“odgovori gospođa.
Ćutale su tokom vožnje koja je bila kratka.Kada su stigli do zgrade gdje
djevojka živi,gospođa je pozdravi i odbi da uzme novac.Ilija je gledao sa
prozora.Preplašen što vidi Lidiju kako izlazi baš iz onog taksija poče da
se kreće u krug.
Kada je čuo otvaranje vrata umiri se.
„Gdje si do sada?Šta si radila?Ko te je ovo doveo?“
Lidija je primijetila užasnu nervozu kod svog partnera.
„Ma šetala sam malo,a to je bio neki običan taksi.Ljubazna gospođa koja je
vozila odbila je da uzme novac.“
Iliji bi lakše,on se sjeti večere i poče stavljati na sto pribor za jelo.
„A gdje si to šetala do sad?“
„Bila sam da popijem piće u jednom lokalu.“
* * *
Najgori čovjekov prijatelj je dosada. Ona je prijateljica nervozi,ponekad
depresiji.Zato je treba uvijek izbjegavati.U jednom dosadnom trenutku
junakinja se spojila sa perom.Uzela je parče papira i počela pisati sve
ono što joj je stanovalo u glavi.Dok je pisala govorila je glasno.
„Sada bih najradije otišla na Sjeverni pol da trpim tu hladnoću.Da budem
sasvim sama i da osjetim kako je to kada ti se tijelo zamrzava.A ponijela
bih: kutiju šibica,bocu vode,jedan cvijet i maramu.Dok bih se smrzavala
zapalila bih maramu,a onda bih tu vatru ugasila vodom.Na mjestu gdje bi
stajao pepeo stavila bih cvijet.I onda bi na tom mjestu pala smrznuta.A
prije smrti ostatak šibica bih poređala oko cvijeta.Zar to nije lijep
nestanak?Kakav se samo poželjeti može.A sada ću ovo šta sam napisala da
bacim u kantu za otpatke.“
Djevojka tako i uradi.Zatim uze drugi i poče crtati.Nacrtala je nešto što
liči na vatru,zatim nešto poput rijeke,malo zemlje a ostatak papira
zauzimao je vazduh.
Potom je uzela crnu boju i počela je povezivati nacrtano.Kada je napravila
čudan krug precrtala je sve i taj papir smjestla u kantu za otpatke.
„Da imam sada gline probala bih da budem vajar,“pomislila je.
Dosada je opet htjela da se nastani u tom stanu,ali taj njen povratak
prekinu iznenadni gost.
„Dobar dan,“reče zadihan čovjek koji se umorio od kucanja na vratima.
Lidija je ćutala.
„Izvinite,jel’ ovdje živi gospodin Ilija?“
„Da,kažite.“
„Ja sam njegov prijatelj.Radim u firmi koja sarađuje sa njegovom.Evo nekih
dokumenata koja će mu trebati.Nisam mogao da idem k njemu sada jer je
daleko,a ja se moram vratiti na posao.Pauza za ručak ne traje puno.“
Djevojka uze dokumenta i iz ljubaznosti pozva čovjeka unutra.On je u
početku odbijao ali na djevojkino insistiranje pristade.Smatrala je da će
ovo da pomogne u prilagođavanju,a i Iliji će se dopasti.
Ilijin kolega bio je stariji čovjek.Penzija je prijetila da zamjeni
platu.Nosio je naočare za vid i crveni šal oko vrata.To mu je lijepo
stajalo.Lidija mu brzo pripremi kafu i smjesti ga da sjedi blizu
prozora.Kosa mu je bila jako bijela,čista.Mirisala je na koprivu...
„Vi ste nešto pokušavali da napišete?“reče gospodin gledajući u papire na
stolu.
„Ma ne.Dosadno mi je pa se zabavljam.“
Razgovarati sa tim čovjekom Lidiji se dopalo.Njegova mudrost ispoljavala
se u svakoj rečenici.Sjetila se onog čovjeka koji je tvrdio da je glup.
„Vi ste vrlo mudri,“reče djevojka.
„Hvala Vam,a kako ste to zaključili?“
„Pa vrlo pametno govorite.“
Gospodin se nasmiješi kratko i reče:
„Povremeno.“
Otišao je brzo,nije popio kafu,samo par gutljaja.Zahvalio se na
gostoprimstvu i izašao.Lidija je opet ostala sama.Razmišljala je o novom
poznaniku.
„Eh,kako je sve to čudno.“
Ilijin dan bio je napet i težak.Razne obaveze nicale su svakog trenutka.I
tada je zaboravljao na sve,u njegovoj glavi množile su se cifre.Dok je
pokušavao da sve uradi onako kako treba,osjetio je nečiji pogled.
Vrlo lijepa djevojka posmatrala je Iliju koji se predao radu.Kada mu
postade nelagodno on ostavi kalkulator i priđe joj.
„Izvinite,koga tražite?“upitao je.
„Ne tražim nikoga,samo Vas posmatram.Oprostite ako sam bila malo
nekulturna,“izusti djevojka.
„A zašto me posmatrate?“
„Ja sam fotograf.Fotografišem sve zanimljivo,upravo pravim katalog.I Vi
ste mi jako zanimljivi.Ali želim da Vas slikam dok radite,lice Vam je tada
posebno.Jel’ dozvoljavate?“
Ilija je bio zbunjen,nije očekivao ovako nešto.Pomislio je na Lidiju.Kada
je prošlo par sekundi,odgovorio je negativno.Djevojka je bila razočarana
što nije uspjela u svojoj namjeri,ali ostavila je Iliji svoj broj
telefona.On je uzeo papir i stavio ga u džep.Kada je došao kući mnogo se
obradovao svojoj djevojci.A ona poče priču o njenom susretu sa gospodinom
čija je kosa mirisala na koprivu.
Ilija je slušao.
„Pa daj mi ta dokumenta.“
„Izvoli,“reče djevojka pružajući papire.
„Razmišljala sam nešto.Razgovor sa onim glupim čovjekom i ovaj koji sam
danas vodila uticali su puno na mene.Neka sakrivena čula su se odjednom
probudila.Imam osjećaj da je moj mozak po prvi put počeo da funkcioniše.Ja
želim da se malo promijenim.Zaposliću se.“
Ilija je slušao djevojku kako uzbuđeno priča.Htio je da postavi par
pitanja,ali se na kraju zaustavio.
„Hladno je,“reče Lidija.
„Dođi,zagrijaću te.“





Posjeta : 1805