2
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju" - 10. poglavlje!

    Kada se ljudi vraćaju svom domu obično ih neko milo osjećanje opija.U
glavi im se stvara slika toplog doma,i ta kuća koju zamišljaju je uvijek
ljepša nego što ustvari jeste.


Ilija i Lidija kada su stigli do svog doma bili su ispunjeni tim
osjećanjem koje se javlja kod putnika.Umorni od prevelikog puta,legli su
da se odmore.Djevojka zauze lijevu stranu kreveta.Brzo su zaspali i
disanje im se ujednačilo.Njihova soba nije bila posebno velika.Najveći
prostor u njoj zauzimao je krevet.Plakar je bio u ćošku,a blizu vrata
nalazio se sto sa ogledalom.Na prozorima su skoro uvijek bile roletne i
zato je soba imala mračnu notu.
Nakon sat vremena mirnog spavanja Lidija je počela da diše ubrzano.Lice
joj se udruži sa jezom koja ne bi toliko strašna.Kosu je držala u
ruci.Nije se pomjerala,mirovala je sa strahom,ali su joj brzi uzdasi
drmali tijelo.
Ubrzo nakon nje Ilija je počeo da se pomjera.Pokušavao je nešto da kaže
ali mu se riječ gasila u grlu.Bi mu jako teško pa on poče da steže jastuk.
Sanjali su sve dok ih mrak ne probudi.Grad se već odavno bio udružio sa
mrakom,noć se nastanila.Polako su otvarali oči.Zamagljene zjenice
naprezali su sve dok im i snovi i java ne postadoše kompletno jasni i
vidljivi.
´´Sanjao sam te,´´reče Ilija još uvijek okrenut ka prozoru.
´´A ja sam sanjala onog dječaka.´´
Približili su se jedno drugom i podijelili su jastuk.
´´Prvo ti ispričaj,kakva sam bila?´´
´´Sanjao sam kako odlaziš i ostavljaš mene i sve ovo.Pokušavao sam da ti
kažem da ne ideš,ali jednostavno nisam mogao.Kao da sam bio nijem.Plakala
si,ali od sreće.Veselo si riječi izgovarala:´´Idem,idem.Odlazim.Da,da ja
odlazim!´´Čudan neki san.´´
Lidija je slušala.
´´I onda si se uputila ka onoj limunzini koju sam ti ja jednom
iznajmio.Tamo je sjedio još neko.Obučena u plavu haljinu,laganim pokretima
stopala stigla si do automobila.I zadnje što vidjeh jeste kako se prozori
zatvaraju.´´
Djevojka je pokušavala da razumije san.
´´Zašto sam otišla?´´
´´Ne znam ali to sam sanjao.´´
Oboje se zagledaše u ćošak plakara.
´´Ja sam sanjala onog dječaka.Zvala sam ga tvojim imenom.Ali on nije htio
da mi pruži ruku.Bježao je od mene.Trčala sam za njim ali sam ga na kraju
izgubila iz vida.´´
Opet su se zagledali u ćošak plakara.
´´Činili ti se da je ovaj plakar malo kriv?´´
Na djevojkino pitanje Ilija je tražio odgovor.
´´Ne znam.Možda malo.Ali to je dobro da se ne bi kvarila ravnoteža.Da je
prav savršenstvo bi bilo u prednosti.´´
Lidija dobijenog odgovora bi impresionirana,pa reče:
´´Dobar zaključak.´´
Ustali su iz kreveta ispunjeni nekim osjećanjem koje nisu mogli da
razumiju.A osjećanja te vrste ne liče ni na sreću ni na tugu.Javljaju se
rijetko,a kada se i pojave ljudi ih zanemaruju.Ne boli ih,nisu srećni,pa
ih zato potiskuju.
Zvono je prekinulo odmaranje ušiju.Lidija je mrzovoljno otvorila
vrata.Njihov komšija opet je došao da moli za uslugu.Ali ovoga puta nije
bio sam.Sa Petrom je svratio i neki čovjek obučen vrlo čudno.
´´Dobro veče.Jako mi je neprijatno što dolazim k vama sa molbom,´´reče Petar.
Pokušavao je da razumije Lidijino lice.Da li joj to smeta ili ne.Nakon par
trenutaka nastavi:
´´Da li bi ste mogli sjutra da mi pričuvate djecu par sati.Nemam kome da
ih ostavim.Svi su negdje pošli ili su zauzeti.A ja moram raditi.´´
Lidija je klimnula glavom,jer joj bi neprijatno da odbije.
Petrov prijatelj predstavi sebe:
´´Ja sam Borislav,drago mi je.´´
Ilija pozva goste da sjednu i popiju nešto.Uradio je to očekivajući da oni
neće pristati,ali bi drugačije.
Počeli su da razgovaraju i tako dočekali ponoć.
* * *
´´Vi ste jako glup čovjek,´´reče Lidija iznervirana.
´´Da,i ja volim što sam glup.Uh,Vi neznate koliko ja to obožavam,´´uzvrati
Borislav.
Svi prisutni ućutaše nakon ove njegove izjave.
´´Kako neko može voljeti svoju glupoću?´´
´´Pa ovako...S obzirom da sam ja glup meni niko ne postavlja
pitanja.Obično se odgovori traže od pametnih ljudi.Ja ovakav samo mogu
nekoga da zasmijem i ponekad pametne da iznerviram.I ništa više.´´
Lidiji se dopalo ono šta je čula.
´´Vi niste glupi!Vi ste itekako pametni.´´
´´Oh ne!To nikako.Ja jesam glup.Vjerujte pamet mi nije bliska.Ovako mi je
život lijep,miran.Ja ga volim više od pametnih.To mi je najdraže od
svega.Ne uzrujavam se,ne takmičim se.Mirno dišem i komuniciram sa
ljudima.´´
Djevojka se oduševila čovjekom koji i svojim izgledom ukazuje na razliku
od drugih.
´´Pričajte mi još o sebi,´´Lidija zamoli čovjeka koji joj se učinio mnogo
simpatičan.
A glupom čovjeku se dopala ta znatiželjnost djevojke i zato joj poče pričati.
´´Ja živim sa svojim bratom.Nismo se ženili.Mnogo se ličimo po fizičkom
izgledu.Ali smo po osobinama jako različiti.Vidite on je pametan,užasno
pametan.Nivo inteligencije mu je iznad prosjeka.Ponekad je zatvoren,često
mrzovoljan.On radi,a ja povremeno.Ja volim svaki dan,on svaki treći.I tog
dana kada je raspoložen mi pričamo,ostalim danima ne.Teško je pričati sa
mnogo pametnim ljudima.A još ako to pokušava glupak kao ja skoro je
nemoguće uspostaviti kontakt.Mada da nagovjestim jednu stvar ja odlično
znam šta je pamet.Gledam je po čitav dan.Ali glupoća je nekako lakša.Šta
Vi mislite jeste li glupi ili pametni?´´
Gospodin Petar,koji je već mnogo puta čuo životnu priču svog
prijatelja,nazdravi i opet zamoli Lidiju da mu pričuva djecu.
Djevojka je razmišljala i pokušavala je da nađe riječi za odgovor.Ona nije
znala da li pored nje sjedi neko veoma glup ili neko zastrašujuće pametan.
´´Pa ja mislim...Više ne umijem da odredim.´´
´´A da li biste više voljeli da ste pametni ili glupi?Kad bi mogli da
birate?´´
´´Pa vjerovatno bih odabrala glupoću,´´neočekivano reče Lidija.
Ilija se smješkao,vjerovatno je i on razmišljao o tome.Oko ponoći gosti
odoše i njih dvoje opet ostaše sami.
´´Odavno ti neko nije bio zanimljiv kao ovaj gospodin Borislav,´´zaključi
Ilija.
´´Ima nešto u toj njegovoj glupoći.Čini mi se da bi mogla u svakom
trenutku pobijediti pamet.´´
Počeli su da igraju karte.Zašli su u duboku noć i onda su se stopili sa
snovima.
* * *
Ljudi se ne mogu podijeliti na srećne i nesrećne,jer sreća i nesreća nisu
stalne.Ponekad se javljaju bez ikakvog razloga i tada su najslađe za
proživljavanje.Srećni ljudi imaju potpuno drugačije osobine od
nesrećnih.Kada čovjek iz jednog stanja prelazi u drugo tada se jedna
ličnost zamjenjuje novom.Ali kada čovjek nije ni srećan ni nesrećan onda
se kod njega javljaju one osobine koje mu je najviše priliče.A da nema
ovih prelaza život bi se često upoznavao sa dosadom.Onom najgorom i
najmrznijom.
Promjene kod pojedinca obično izazivaju promjene u društvu.Tako da društvo
može biti razočarano usljed jednog takvog prelaza kod pojedinca.Sve je to
samo život i takve stvari se jednostavno moraju događati.
Dok je Lidija čuvala Petrovu djecu u njoj su se ta dva osjećanja
smenjivala.Dan joj je protekao uz dječaka i djevojčicu koji su bili pomalo
uplašeni.Njena grubost ih je ispunjavala strahom.
Kada su se djeca vratila svom ocu Lidija je izašla da potraži starca.Ilija
je za to vrijeme,umoran od posla ispijao piće u klubu.I nakon dvije čaše
opake tečnosti otišao je da nađe taksi za povratak.Nadao se da će sresti
prijateljicu.Tako i bi.
´´Ah,to ste Vi,´´uzviknu Ilija obradovan zbog susreta.
´´Jesam li ti nedostajala?Petnaest dana te nije bilo.´´
Blisko su se pozdravili zagrljajem i Ilija je zauzeo mjesto suvozača.Blizu
jedne šume na kraju grada stali su i tada potomak Šeherezade nastavi da
priča.
Ilija je sve pažljivo zapisivao.
´´Kana se tog jutra probudila ranije nego obično.Odmah se približila slici
da je još jednom pogleda.Talenat za stvaranje pjesama njegovala je još od
djetinjstva.Sjetila se svoje prve pjesme ´´Sirotica´´ i napisala je još
jednu sa istim nazivom.Inspirisana slikom počela je:
´´Jad i nesreća,
a ljudi opaki.
Duše iskrzane
Plačljive,izgrebane.
A nesreća na tronu
Suzama se zalijeva.
Stanite suze!
A one liju i ne staju.´´
Kada se obukla pogledala je u svoje ruke.Skinula je lak sa prstiju,samo je
jedan ostavila da stoji namazan.Bilo je skoro podne kada je izašla iz
stana.Požurila je da ne zakasni.
Slikar je već bio na mjestu sastanka kada je Kana došla.Obradovan što je
vidi,poljubi joj ruku i oni pođoše na kafu.
´´Znači dopala Vam se moja slika,´´rekao je da bi prekinuo ćutanje.
´´Da i jako sam Vam zahvalna što ste mi je poklonili.´´
´´A sada mi objasnite ono oko savršenstva.Vidim da ste namazali samo jedan
prst,a devet niste.´´
Kana nakon što se namjestila kako joj bi ugodno odgovori:
´´Jednostavno nije dobro kada se remeti ravnoteža.Ništa ne treba da bude u
prednosti,pa čak ni savršenstvo.I nemojte me više o tome pitati.´´
´´Pa dobro,evo neću.Ni ja nemam puno toga da kažem o slici.Pričajte mi o
Vama.´´
Djevojka ga je gledala svojim krupnim očima i slikara te oči zarobiše.
´´Ja sam nekada bila prosjakinja.Jedini čovjek kojeg sam voljela je bio
Nik Wild.On je bio moj otac za kratko vrijeme.´´
´´Kako to?´´
´´Nik Wild nije bio moj biološki otac.On me je odvojio od ulice,ali je
ubrzo preminuo.I dan danas moja ljubav prema njemu jača.´´
Razgovor se širio dok nije poprimio ogromne razmjere.Nakon što su popili
kafu,slikar se usudio da kaže.
´´Dopadate mi se.´´
Kana nije osjetila nelagodnost.
´´I Vi meni,´´lakim glasom je odgovorila.
Ta slika crne jabuke ih je spojila.Slikar Kanu nije poznavao a nacrtao je
njen portret i to je ono što je nju impresioniralo.Nakon par mjeseci
otpočeli su bračni život.Dobro su poznavali....Za danas je dosta,moramo
ići kući.´´
Ilijina prijateljica upali auto i oni se brzo spojiše sa svojim domovima.
Kada je ušao u stan Lidija nije bila tamo.
´´Gdje li je sad?´´
Počeo je da pravi večeru oslanjajući se na malo znanja koje je
posjedovao.Mislio je o bračnom životu Kane i slikara.Zatim je svoj um
posvetio samo jelu.Bio je pomalo zabrinut za Lidiju i povremeno bi gledao
kroz prozor ne bi li je negdje vidio.
A Lidija je bila sa svojim starim prijateljem.





Posjeta : 1629