2
Ekskluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
“Zatvorenih očiju” – 5. poglavlje!

    Uprkos svemu ljudi su isti,svi imaju mane,vrline i niko se puno ne razlikuje.Pa ni ovaj par iako izgledaju totalno drugačije.Čovjek može imati neke sitne razlike,ali one se uvijek ne primjećuju mnogo,jer bivaju potiskivane od strane svih ostalih stvari koje su zajedničke za sve
ljude.Tako da se skoro uvijek i zaborave ili silom otklone.Pisac vjeruje
da će na kraju oni otkloniti baš taj njihov svijet,jer za to i služi ovaj sistem prilagođavanja,ali to će imati loše posljedice.Toga nisu svjesni.


Jednog kišovitog dana kada je sve bilo nekako sumorno i junaci su bili isto tako opijeni lošim raspoloženjem.Ona je sjedjela na kauču i čitala knjigu.Bila je to baš neka dosadna,užasno dosadna knjiga.Glupo štivo.To je bio njen stav,dok je Ilijin bio sasvim drugačiji.On ju je preporučio.Ilija se tuširao u kupatilu i uživao je u toploj vodi.Volio je kupanje i uopšte svaki dodir sa vodom.To mu je pomagalo da zaboravi na ružan dan i otkloni
sve ono što ga čini nervoznim.Kada je izašao iz kupatila,legao je na sofi i pogledao u Lidiju.Zapazio je da ju uopšte ne zanima to što čita.Nasmijao se.
-I kako ti se sviđa knjiga?
-Ne sviđa mi se.
-Dobro.
Tu se završi razgovor i ona zadrijema.
Gledao je kako spava, stvarno ju je volio.Ona okrenu leđa prema njemu i poče tiho disati.Ilija nikada nije pomislio da bi mogao da živi bez
nje,ali ga je razgovor sa svojim dugogodišnjim prijateljem malo dirnuo u taj osetljivi predio.A razgovor je tekao ovako:
-Kako je Lidija?
-Dobro,hvala na pitanju.
-Šta ima novo kod vas?Znaš ja i Ana smo odlučili da se vjerimo.Vrijeme je.
...
-Znači dogovorili smo se.A koji su vama planovi?
-Sve ostaje ovako.Nama je sasvim dobro.
Njegov drug ga pogleda i zamisli se,kao da se stavio na njegovo mjesto i poče razmišljati o svome životu.O Ilijinom.Posle par minuta on se trgnu i usudi se da iznese svoj zaključak.
-Ja stvarno ne znam šta vi čekate i kako živite.Interesantno je da se ti tu uklapaš a zapravo izgledaš sasvim drugačije.Znaš,vi ste dugo zajedno a nemate nikakve planove za budućnost.
-Nama papir ne znači ništa.
- U redu.
Tako se i završio razgovor.Ilija nije razmišljao o tome sve do trenutka kada ju je vidio kako spava.Shvatio je da je to spavanje jako mirno,e ne bi trebalo da bude jer oni još nemaju planove za budućnost.
Izašao je da prošeta,razbistri misli.Kada je stigao do klupe pored puta,vidio je kako mu se primiče taksi,a vozač je bila ona divna žena.Na
licu mu se pojavi osmijeh koji je sa sobom nosio veliku količinu neobičnog zadovoljstva.Ustao je sa klupe i krenuo ka njoj jako srećan što je vidi.Doista je čudno to njegovo ponašanje,ta prevelika radost zbog takvog susreta.
-Dobar dan gospođo.
-Dobar dan,uđi da se provozamo.
I on vrlo rado uđe u auto i prisno se pozdravi sa ženom zagrljajem.
Žena upali auto i krenuše putem koji vodi u nepoznato.To im se svidjelo.
* * *
Poslije dva sata vožnje i blesavog razgovora parkirali su se pored jezera,stigli su čak u drugi grad.Pisac je ponovo bio zatečen onim što se dešavalo.Ta žena bila je on,starac bio je on,a opet u to nije siguran pa i dalje tumara.Sada su njemu zatvorene oči,užasno.I sve je bilo divno i opuštajuće.Gospođa je ćutala i gledala u svog junaka,uživala je u
pogledu.Na kraju toga mu reče:
-Znate je mnogo volim priče.Smatram sebe potomkom Šeherezade.
Poslije ovoga nasmija se glasno,a Ilija joj se pridruži u smijehu.
-Pa hajde pričajte mi malo.
Zapalili su vatru i sjeli su jedno nasprem drugog. I kada su se već bili
smjestili,začu se tih glas žene vozača,koja gledajući Iliju u oči krenu na
put u nepoznato.
-U jednom malom gradu,vrlo malom,neki su ga smatrali za varoš živio je
starac po imenu Nik.Niko ne zna da li mu je to stvarno ime bilo ili nije,ali bez obzira na to svi su ga poštovali i u isto vrijeme ga se plašili.O njemu se ništa nije znalo,postojali su samo nagovještaji.Nije ima porodicu niti prijatelja,osim jedne djevojčice koja je prosila na ulici.Njihovo prijateljstvo počelo je od prvog njihovog susreta,ona ga se nije bojala čak što više osjećala je jaku ljubav prema njemu,ta ljubav bila je uzajamna.Djevojčica je imala 9 godina,i živjela je na ulici sa babom.Ne zna se da li joj je to prava baka ali one nisu imale nikog zato su se i zbližile.Zvala se Kana,i jako je voljela da izmišlja pjesme o svom imenu i sebi.Od svih tih pjesama koje je pjevala,najomiljenija joj je bila »Sirotica» koja je glasila ovako:
«Negdje na svijetu živjela je djevojčica,
Bila je oličenje dobra,
Zvala se Kana,
Ali su joj svi tepali sirotica.....»
I to bi pjevala često,imala je savršen glas,dobar osjećaj za ritam.Starac
bi je stavio u krilo,dao joj neki fini sendvič i gledao bi je sa uživanjem.Niko nije znao zašto voli toliko tu malu curicu,prvo su se svi
čudili,ali kasnije su se navikli da ih gledaju zajedno.Njenu baku,zapravo ženu od nekih 60 godina nije simpatisao,smatrao je da ona ne bi trebalo da se stara o Kani.
Gospodja stade i zamisli se.Ilija se već bio stvorio u taj svijet i kada ču da je priča stala trgnu se trljajući oči.
-Zašto je Nik toliko volio Kanu,i zašto nije volio njenu baku?
Pisac se i sam zamisli,on je znao odgovore,ali ih nije htio otkrivati.Gospođa se okrenu ka Iliji i nasmija se.
-Sve ćeš saznati.
On ustade i dodade još drva u vatru,zatim se vrati na stari položaj i poče polako da diše.
-Njena baka,zvana Sela,imala je gadnu narav,ni malo nije voljela Kanu,ali
ju je čuvala da bi joj djevojčica prosila i ono što dobije da joj donose.To je bilo pravo maltretiranje,i starac se trudio da je udalji od
Sele. Ali djevojčica je bila jako privržena svojoj babi,nikada ne bi otišla od nje.I život se nastavljao.
Jednog dana u sred velike mećave,starac je krenuo u prodavnicu.Obukao je kožni kaput i stavio kapu nas glavu.I dalje mu je bilo jako hladno,kada je izašao iz kuće rekao je:
- «Gadan dan,hladni decembar.»
I uputio se ulicom koja je bila klizava od kiše i poluistopljenog snijega.Pred prodavnicom je zatekao Kanu kako sjedi na pločnik i grije
ruke tako što duva u njih.Male ručice bile su smrznute i krv je slabo cirkulisala.Starac se naježi od užasa koji je vidio.Srce mu se poskoči i osjeti se loše.Djevojčica se obradova kada ugleda starca,i reče mu:
-«Dobar dan čiko.»
Njemu je bila knedla u grlu,nije mogao progovoriti,njegovo najmilije stvorenje patilo je krivicom njene bake.Uze je za ruku i povede je kući.U prodavnici su kupili nekoliko potrebnih stvari,zapravo slatkiša.Kada su
ušli u kuću uzeo je ćebe i pokrio djevojčicu,smjestio ju je na fotelju kraj ognjišta.I posle svega toga joj reče,po prvi put se takvim toplim tonom obratio nekom:
-«Od sada ćeš živjeti sa mnom,i nikako te više neću dati onoj ženi da te
maltretira».
Kana samo što ne zaplaka u tom trenutku,ali znala je da će umrijeti na ulici.Iako još nije bila svjesna,ona je ipak voljela Nika više od Sele.
Starac je čitao priče djevičici sve dok nije zaspala,njena baka je već bila zabrinuta što Kane nema.Ipak je gajila malo ljubavi prema
djevojčici,ali je više brinula o novcu koji je trebala da donese.Na kraju ode da je potraži.
Svratila je do prodavnice i kada je vidjela da Kane nema udje unutra i upita curu koja je radila tamo.
-Ne,nisam je vidjela.Ne izlazim napolje zbog hladnoće.
Sela se okrenu oko sebe i pade joj na pamet da je možda kod starca.Odmah se uputi ka njegovoj kući.Hodala je ubrzanim tempom,jako je disala.Kada stiže pred Nikovu kuću povika:
-Vrati mi unuku!
On ču njemu već poznat glas bake,pa brzo izađe da ne bi probudila djevojčicu.Kada Nik zamoli Selu da prekine sa vikom,ona mu još glasnije reče da joj vrati djevojčicu ili će ga prijaviti za kidnapovanje.
-Vrati mi je,ako to ne uradiš sada idem u policijsku stanicu.
-Djevojčica nije kod mene.
Na kraju bučnog i teškog razgovora i svađe,Sela ode u policiju kako je i
prijetila. Podnijela je prijavu za kidnapovanje njene unuke i nagovijestila je u prijavi da se najvjerovatnije nalazi u kući Nika,starca čije prezime ne zna ona,a vjeruje ni niko drugi.
Inspektor se na to nasmija i ponovo je zapita za ime tog čovjeka.
Sela ga pogleda čudno pa odgovori:
-Ja govorim istinu,prezime tog starca ne zna niko,pa vi možete provjeriti.
Dva policajca otišla su kod Nika kući,a on je dobro sakrio djevojčicu.Priveli su ga i morao je prenoćiti u čeliji.I tu se desilo nešto neočekivano i žalosno.
Gospođa za trenutak ućuta,pogleda u Iliju tužnim pogledom,koji ga je natjerao da izgovori par riječi:
-Šta se desilo?Da li je moguće da će se tako rastati i Kana će nastaviti
svoj život sa užasnom bakom?
-Sačekaj,sve ćeš čuti....
U toku noći Niku je pozlilo,od hladnoće a i brige zbog djevojčice,doživio je srčani udar.Već je jednom zbog toga bio na ivici života,ali sada je smrt bila neizbježna.Kada se našao na bolničkom krevetu,svjestan da umire
odlučio je da kaže svoje pravo ime i prezime.
-Ja sam Nikolas Wild,otac Meri Wild koja živi u susjednom gradu.Evo vam broj telefona,zovite je hitno.
Oni učiniše kako ih zamoli starac i nakon tri sata kraj njega se našla Meri,njegova kćerka koju je rijetko viđao.Nije plakala,po osobinama ličila je na oca,nikada nije izražavala bilo kakvu emociju.I tada joj on ispriča sve i zamoli je da uzme djevojčicu kod sebe.
Nakon nekoliko dana dok je molio da mu dovedu djevojčicu,preminuo je a poslednja želja mu ne bješe ispunjena.Na suđenju se djevojčica oduze Seli,a Meri je potpisala papire za usvajanje.Dok je Kana odrastala dešavale su se čudne stvari.Naime...
-Ovo je sasvim dovoljno,reče žena.
Ilija je ćutao i gledao zamišljeno u vodeni pokrivač.
-Da li ćete nastaviti sledeći put?
-Možda.
Bilo je jako kasno kada se oni odlučiše za povratak kući.Nikako nije mogao shvatiti prijateljstvo sa ovom gospođom,zbunjenost ga je savlađivala.Ali ostaće sa njom.





Posjeta : 677