1
Eksluzivno - objavljujemo roman mlade književnice Magdalene Vasović
"Zatvorenih očiju" - 4. poglavlje!

    Opet se pisac našao u strahu zbog onog starca.Zamislite svemoćno stvorenje
pliva u strahu,davi se u brizi,ne može da prepozna da li je to on.Da li je
on taj starac?Nikako da sazna.Užasan događaj.I to muči onog koji piše,koji
vidi, koji zna sve,ili možda ne baš sve.


Lidija je odlučila da provede nekoliko dana na selu kod svojih
roditelja.Ilija je morao da radi zato je planirao da dođe posle nje,kada
bude slobodan.Nije joj se to svidjelo.Krenula je kasno,oko devet sati
noćnim vozom.A na željeznici je srela starca.
-Dobro veče,ponovo se srijećemo.
Starac je ćutao i na kraju rekao:
-Stvarno ne vidite onog čovjeka tamo?
-Ne,ne vidim nikog.A zašto me to pitate?
-Ništa,zaboravite.
Pisac je imao osjećaj da će totalno izgubiti svaku nit sa pričom,jer nije
mogao razumjeti šta se dešava.Da li je to on?
Starac i djevojka su bili u istom kupeu,sami,uživali su u
razgovoru.Najčudnije je bilo to što je on podržavao njen nepostojeći
svijet.On ju je nagovarao da se nikad ne udalji od njega.I djevojka ga je
počela voljeti na neki specifičan način,jer je on bio jedini koji je volio
sve što i ona.
-Želim da nastavim da Vas gledam,reče djevojka.
Starac se osmjehnuo i obećao joj da će biti sa njom od sada po do vječnosti.
Pisac je gubio razum.Kada je čovjek otišao do toaleta,na putu je sreo pisca.
-Ko si ti?
-Ti.
Tako je Lidija uživala u prisustvu svoje srodne duše,shvatila je da joj
Ilija i nije bio toliko sličan,zapravo uopšte joj nije bio sličan.Oduševljena je ovim čovjekom koji savršeno razumije nju,valjda i on
sam živi kao ona.Impresivno.Pričali su dugo,o njoj,njenoj vezi,njenom glupom životu.Tokom cijele priče je naglašavala da će nastaviti
prilagođavanje zbog Ilije,a voljela bi kada poželi da pobjegne od svega
toga bude sa starcem.To je želio i on.Svakako je mislio na nju,šta je to
dobro a šta loše.Kada je izašla iz voza,negdje pred zoru,starac je
nastavio put.Gdje?Išla je ulicom sva nasmijana,srećna zbog ovoga što joj
se desilo.Sada je imala sve što bi joj trebalo za normalan život,preko
dana prilagođavanje,a tokom noći njen svijet.Odjednom je stala,okrenula
glavu prema nebu i rekla:
-Hvala ti!
Išla je putićem koji je vodio ka njenoj kući na brdu.Negdje bi stala da se
odmori,jer je to bio dug put,ali nekako mio i isuviše poznat djevojci.Tu
je provela djetinjstvo,učila u seoskoj školi,nekoliko puta je bila ujedena
od strane neke domaće životinje.Jednom je imala i susret sa zmijom.Iako je
zamalo umrla zbog tog ujeda,nikada neće zaboraviti koliko se dobro
osjećala kada ju je dotakla.Jako voli tu životinju.I sada dok se odmarala
sjetila se tog događaja.Ona tako hrani svoju dušu milim sjećanjem.To je
ono što pamti iz djetinstva,što je dovodi u selo,naravno posle
roditelja.Zmija.Božanstveno stvorenje,opasno,neprimijetno,prelijepo.
Išla je u školu,bio je to kraj maja.Nosila je školsku opremu,dakle suknju
i košulju,a na leđima ranac sa knjigama.Nikada nije gledala kuda hoda kao
svi drugi,jer se kao što je već rečeno nije bojala zmija.Tog dana ju je i
ujela za nogu,a Lidija se brzo sagla,ne samo od bola već i da bi je
dotakla.I uspjela je,osjetila je ljigavo tijelo životinje.Srećom tu je
naišla i učiteljica koja se takođe bila uputila ka školi.Prestravljena
odvela je djevojčicu seoskom ljekaru.Spasili su je.Dok je ležala u krevetu
sjećala se susreta sa njenom milom zmijom,a tokom spavanja sanjala bi taj
događaj.I tako je provela cijelo djetinjstvo,tragajući za
zmijama.Dakle,dok se odmarala na jednom velikom kamenu sjećala se tog
predivnog događaja.Na kraju tog premotanog filma,krenula je dalje.Sada je
mislila čas na Iliju čas na starca,i sve tako do stare kuće na
brdu.Pokucala je.Kada ju je ugledala majka na vratima sa koferom potekle
su joj suze od sreće.Naravno stara priča dragih roditelja.Sa ocem se
dostojanstveno pozdravila,a tokom ručka ispričala im je za Iliju i
prilagođavanje.Pred njima se nije morala pretvarati,oni su znali za taj
svijet,njen i Ilijin.Divno se osjećala Lidija tamo,konačno kući.
Nakon dva dana,Ilija je krenuo ka selu,takođe noću,ali on je uzeo
taksi.Vozila je žena.Pogodili su se za cijenu,a čudno je bilo to što je
ona tražila vrlo malo novca za tako dug put.Pisac je odmah nešto
posumnjao.Ona je imala oko 45 godina,i nije izgledala loše.Lijepa starija
žena,ali opet nekako sumnjiva,čudna.To Ilija nije primjetio.Dakle momak je
sjedio ispred,pored žene,a pisac pozadi.Pričali su o nekim glupim
stvarima,čime se bave,kako žive,kakvo je loše vrijeme došlo.
-Vidite li ovog čovjeka pozadi kako sjedi?,iznenadno upita žena.
Momak se brzo okrenuo i naravno nije vidio nikog.Pisac je drhtao,ponovo
nije mogao vjerovati.Gledao je pravo u oči junaku svoje priče.Ali se nije
uplašio,ovoga puta je odmah svatio da je ovo način približavanja drugom
glavnom liku.Ilija je čudno pogledao u ženu i rekao:
-Ne,a koga bi to trebalo da vidim.Da li ste dobro?
Kada je to čula,rekla je da se šalila i momak ponovo nije ništa
posumnjao.Nastavili su razgovor.On joj je pričao o svojoj vezi sa Lidijom
i o dva svijeta u kojima žive.Objasnio je nepoznatoj gospođi ili gospođici
zašto je volio stvarnost a zašto se pretvarao pred partnerkom.Žena ga je u
potpunosti shvatila i on se oduševio njome.Vozeći,vidjeli su pored
sporednog puta jedan restoran koji je bio otvoren.Prije bi se moglo reći
da je to neka gostionica ili možda najbolje kafana.Sjeli su za sto pored
prozora i uživali u razgovoru.Uzeli su da popiju po džin.Slavlje se
odmaklo kontroli i popili su previše.Kada su sjeli u auto,nisu se osjećali
dobro.Kao mrtvi pali su u san.Srećom,pošto je to jako udaljeno od glavne
ulice,niko ih nije dirao.Smiješan prizor.
Posle deset sati tvrdog spavanja probudili su se i nisu se osjećali
dobro.Ilija je otišao ponovo u kafanu i zatražio da ode u toalet,dok je
nepoznata gospođica(ipak je bila gospođica)zatražila čašu kisele vode,ne
bi li joj to malo pomoglo.Kada su ponovo,onako mamurni i bolesni od
pijanstva nastavili put,nisu mogli prestati da komentarišu prethodnu
noć.Smijali su se.Lidija je umirala od brige i neke čudne ljubomore.Nije
znala šta se dešava sa Ilijom,kasnio je čitavih deset ili dvanaest
sati.Kada je stigao,žena mu nije naplatila putovanje samo mu je poželjela
prijatan boravak na selu.
Pogledao je onaj dugačak put koji vodi ka brdu,naježio se.Trčao je,jer je
znao da kasni jako dugo,ali reći će da se pokvario voz ili tako nešto.
-Gdje si do sada?
-Voz se pokvario.
-A pored toga,kako si putovao?
-Dobro.
Kraj razgovora.Počeli su da se ljube i na kraju tog procesa ona ga je
uvela u kuću.Opet na snagu stupaju pozdravi,poljupci,dugi zamorni
razgvori.A tokom svih tih razgovora ni ona ni on ne pominju nove
prijatelje.Njih su čuvali za sebe.Boravak na selu im je dobro
došao.Uživali su u prirodi,zdravom i čistom vazduhu.A što je bilo
najbitnije živjeli su u svojoj prašini mašte.Gutali su je,kašljali od nje
ipak je uzimali.Disali su u svom svijetu.Ni on se nije opirao,sada im je
to bilo dopušteno.Nisu morali da imaju bilo kakav dodir sa ljudima,osim
kratak sa njenim roditeljima.Tako su krojili svoju sadašnjost.
Nakon deset dana vratili su se kući.Ona je bila jako vedra i vesela,a on
pomalo izmoren od tolike udaljenosti od ljudi,od duša.Pisac je bio
zadovoljan i oslobođen straha,čak šta više davio se u sreći jer je
nesvjesno našao način kako bi se približio svojim junacima.
U povratku sreo je starca na klupi i onu ženu u taksiju.Nije im se
obratio,jer ipak je to bio on,samo prerušen.




Magdalena Vasović

Posjeta : 600