2
"Monitor" - BUDVA, OPASNI SUSRETI
Ubice ne koriste godišnji

             Stravična detonacija unespokojila je budvansko nedjeljno popodne. U eksploziji naprave podmetnute ispod motora luksuznog mercedesa u naselju Dubovica teško je povrijeđen Beranac Kemal Rastoder, stalno nastanjen u Njemačkoj, a sa lakšim povredama prošao je njegov prijatelj Darmin-Darko Zejnilović. Rastoder je čudom izvukao živu glavu, ali je bomba uzela danak - mladiću koji se trenutno oporavlja u podgoričkom KBC-u amputirane su obje noge. I pored blokade grada i opsežne istrage identitet napadača još nije poznat.
          Samo par dana kasnije na glavnom ulazu budvanskog Starog grada nepoznati napadač ispalio je sa bedema snajperski hitac u glavu Tomislava Vujisića, vlasnika noćnog kluba "Znak pitanja". Vujisić koji je, prema riječima očevidaca, oko dva sata poslije ponoći sjedio sa prijateljem i njegovom orodicom u bašti lokala najednom je posrnuo i glavom razbio stakleni sto ispred sebe. Prisutni su shvatili da je na Vujisića pucano tek kada mu je iz potiljka pokuljao mlaz krvi. Tomislav Vujisić je u momentu pisanja ovog teksta priključen na aparate za održavanje životu, a napadaču ni traga ni glasa.


       Motivi napada na Rastodera i Vujisića takođe -nepoznati. Obje žrtve su dobar dio života provele u inostranstvu. Rastoder je tek poveremeno posjećivao Crnu Goru u kojoj je, kako tvrde upućeni, imao pozamašan imetak. Rastoder je naime u Crnu Goru došao prvi put nakon 1997. godine kada je na njega u Beranama pucao Vuk Vulević, osumnjičeni za ubistvo direktora podgoričkog Dana Duška Jovanovića. Vulević je, nakon kraće razmirice Rastodera hicem pogodio u kuk i ostavio mu trajne posljedice.
      Ni Vujisić ni Rastoder, koliko je poznato, nijesu imali problema sa zakonom u Crnoj Gori. Sugrađani ih opisuju kao ljude koji se nikom nijesu zamjerali, ali i kao dobrostojeće. Još nema pouzdanih informacija o tome čime su se bavili u insotranstvu. Policija, kako saznajemo, uzima u obzir mogućnost da oba, međusobno nepovezana napada, mogu biti u vezi sa nekim neraščišćenim računima iz prošlosti. Zvaničnih rezultata istrage još nema. I laik vidi - ubistva nijesu obavili amateri.
         To naravno nije bilo prvi put da metropola crnogorskog turizma u jeku sezone postane poprište obračuna žestokih momaka. Policija još od 1991. godine traga za ubicom Vlastimira Zečevića, zvanog Mićko Talijan, koji je ubijen na parkingu u strogom centru Budve.
                   Bomba ispod automobila oduvijek je bila omiljeni način egzekucije domaćih profi-ubica. U ljeto 1994. godine na parkingu iza hotela "Avala" eksplodirao je automobil u kome je bio Boro Nedović iz Berana, u to vrijeme jedan od najopasnijih momaka sa asfalta. Ekslozija je bila toliko silovita da su djelovi tjela pokojnog Nedovića bili razasuti na desetine metara od mjesta zločina.
          Na samo desetak metara od mjesta na kome je ubijen Nedović, pred ulaznim vratima hotela Mogren iz automatskog oružja ubijen je iz zasjede Ranko Stanišić. Njegov najbolji drug Minja Bećir ubijen je samo nekoliko mjeseci kasnije hicem iz snajpera, na istom mjestu gdje je ubijen Mićko Talijan.
       Snajperski hicem usmrćen je i kontroverzni budvanski biznismen Saša Labović. Na očigled brojnih kupača, u po bijela dana, Labović je likvidiran dok je ulazio u vodu na svetostefanskoj plaži. Meci su došli sa leđa, a Labović, se bez glasa, stropoštao u plićak. Ubica nikada nije uhvaćen, ali je na zidiću iznad luskuznog crnogorskog ljetovališta pronađeno oružje iz koga je ubijen i rukavice koje je ubica koristio.
    U Budvi je 2002. godine ubijen i Blagota Baja Sekulić, vlasnik više lokala i kockarnica u Podgorici. Sekulić je ubijen u mračnoj uličici nedaleko od budvanskog Starog grada u klasičnoj sačekuši. Nepoznati napadač je Sekulića čekao sakriven u žbunju, a zatim rafalom presjekao džip u pokretu, u kome se žrtva nalazila.
             Sekulić je ubijen u jeku crnogorske duvanske afere samo par dana nakon što je u vezi sa tim slučajem dao intervju našem nedjeljniku. U tom razgovoru Sekulić je optužio svog brata od tetke podgoričkog biznismena Ratka Đokića da je pokušao da reketira njegovog prijatelja i jednog od glavnih aktera afere Stanka Subotića Caneta.
       Ratko Đokić nije poživio dugo nakon toga. Ubijen je u maju 2003. u Stokholmu u Švedskoj gdje je i proveo veći dio svog života i gdje je, kako se pričalo, bio jedan od uticajnijih gospodara podzemlja.
            Policija do danas nije rasvijetlila ni pokušaj ubistva lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, koji se desio u njegovoj porodičnoj kući u Budvi 2000. godine. Ispostavilo se da je policija bila na dobrom tragu kada je za to djelo sumnjičila pripadnike zemunskog klana na čelu sa Dušanom Spasojevićem, ali nije uspjela da metrijalizuje svoje optužbe. Nakon ubistva Zorana Đinđića bivši načelnik generalštaba Nebojša Pavković je potvrdio da su atentatori najvjerovatnije iz Crne Gore u Srbiju prebačeni vojnim helikopterom, ali da on u to vrijeme nije znao za koju je namjenu ustupio vojnu opremu.
          Po morbidnosti svakako će ostati zapamćena smrt brata i sestre Darija i Marije Šurine i njenog nerođenog djeteta, koji su stradali u razornoj eksploziji u kojoj je uništene njihova porodična kuća u Budvi. Marija je bila nevjenčana žena kontroverznog Budvanina Ivana Delića, koga je lider SRS-a Vojislav Šešelj svojevremeno javno optuživao za ubistvo nekadašnjeg saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića. Za smrt svoje djece, Ivana Delića otvoreno krivi i porodica Šurina koja tvrdi da su njihova djeca stradala jer su bila nevoljni svjedoci mutnih poslova u koje je Delić navodno umiješan. Kako ovih dana piše štampa Delić je u policiju privođen na informativni razgovor i povodom bombaškog napada na Kemala Rastodera, a njegovo ime pominjalo se i na početku istrage o ubistvu prvog čovjeka Dana Duška Jovanovića.
          Naravno ne puca se samo u Budvi, dug je spisak nerasvijetljenih ubistava širom Crne Gore.
    Policija do danas nije riješila ubistvo nekadašnjeg savjetnika crnogorskog predsjednika Gorana Žugića koji je sa nekoliko hitaca u glavu likvidiran u Podgorici 2000. na parkingu zgrade u kojoj je stanovao. Nerasvijetljeno je ostalo i ubistvo Darka-Belog Raspopovića visokog policijskog funkcionera koji je pogubljen u strogom centru Podgorice pred desetinama očevidaca. Na identičan način likvidiran je i podgorički biznismen Miško Krstović. Sredinom 2001. ubijen je metkom u glavu samo pedesetak metara od mjesta na kome je usmrćen Raspopović. Nijesu poznate ni ubice dvojice žestokih Barana, Vasa Pavićevića i Joca Vujičića, koji su nađeni izrešetani u automobilu na Petrovačkoj gori, na putu Petrovac-Podgorica.
          Skoro tri mjeseca nakon ubistva prvog čovjeka podgoričkog Dana Duška Jovanovića, imena njegovih ubica nijesu zvanično saopštena. U pritvoru se i dalje nalazi samo karatista Damir Mandić, dok policija bezuspješno traga za Berancem Vukom Vulevićem i Baraninom Arminom Mušom Osmanagićem, protiv kojih još nijesu podignute krivične prijave. Nema jasnih službenih naznaka šta bi mogao biti motiv napada na Jovanovića.
          Zločin je, naravno, svuda zločin. Serije ubistava u Budvi imaju možda još jednu dodatnu simboličnu poruku. Kad kraljica Mediterana, mjesto gdje se božjim darom spajaju svjetovi, postane poligon za surovo uspostavljanje novog poretka moći koji se ovjerava zločinom, to je neoboriv dokaz sloma društva. U društvu razorenih vrijednosti po nekoj perverznoj logici svjetlost izaziva mrak: tamo gdje bi trebalo da najslobodnije pulsira život, uspostavlja se teror straha.
                  Crnogorska vlast je stvorila ambijent u kojem je bezdušnost najunosnije ljudsko svojstvo. Zakonito, koliko je bila uspješna u stvaranju takve pozornice, toliko je neuspješna u rasvijetljavanju zločina. A, onda, svaki nerasvijetljeni zločin priziva novi.




\"Monitor\"

Posjeta : 2333