i kad zbrojim sve vjetrenjače
na koje je bilo suludo skakati
zbog hladnoće i vjetra
i zanemarim tijelo sirene
na zubatom suncu
i kad nestrpljivo ubacim misli ispod pokrivača
sakrivenog među zidovima blijedo zelene boje
podignem kosu
otvorim lice
shvatim da je svejedno gdje sam
jer tebe nema
ni tamo, ni tu
i pitam se je li vrijedno sve to
mojih, na dohvat ruke, snova
bez odgovora iluzijom zaključavam dan
|