1
Knjiga sedmice - "Ženski dekameron" – Julija Nikolajevna Voznesenska
„Priručnik“ – kako preplivati život!

    Prisjećajući se svog četrdesetogodičnjeg hadžiluka u „bolji život“ - lutanja i putovanja u mjestima koja su za nju bila sveta kao hodočašće, s one strane „dobra“ - gvozdene zavese - Voznesenska, rediteljka po vokaciji, i kako bi rekle njena junakinja Zina, “na nesreću ženski čovek”, bira dekameronski okvir – epidemiju u porodilištu, naizgled “buru u čaši vode” koja će tokom deset večeri izbacivati pobjednice i gubitnice, brodolomkinje, stradale i spašene, davljenice i šampionke u plivanju. Geslo “Ćuti i plivaj” u ženskoj verziji glasi: ”Pričaj i plivaj!” Zahvaljujući tome, šampionski tim plivačica, koji se samoizabrao po principu slučajnog uzorka “Deset žena u petokrevetnoj sobi sovjetskog porodilišta u kojem hara bezazlena, ali ipak epidemija”, perom Julije Voznesenske dao je svoj neprocjenljivi doprinos stvaranju univerzalnog, mudrog, arhetipskog, damskog priručnika “Život u sto lekcija – kako ga preplivati i kojom brzinom?!”

Sem u naslovu i preuzetoj formi, nigdje nema sličnosti Julijinog sa Bokačevim “Dekameronom”, Voznesenska se zadovoljava na početku knjige citatom i dvostrukom ekspoziciom. I to s namjerom da čitalac prizivajući “mrtve duše i živahne duhove” sam odredi gdje prestaje samoironija, a počinje gorčina. Odnos spisateljice prema junakinjama krajnje je tragi-humorističan, ali ne i human. One su smiješne, tragično-smiješne i pokreću čitaoca na smijeh, i to smijeh užasa, nošen bolom, patnjom, stresom, gađenjem, žalom, bijesom zbog opšte situacije i položaja žene. Njihov smijeh nemoći izvire iz njihovih postupaka, životnih situacija, načina razmišljanja, iz govorenja... čak su im i nadimci „obojeni“ - Zina zvana Žigosana, Valentina nazvana Nomenkatura....
Stavljajući “vjesnika bure” u “čašu vode”, ona nam otkriva nimalo herojsku, čak ni dramatičnu priču, kako bi se to moglo očekivati o brodolomu jedne “najplemenitije i najveće ideje” koja je svojim, u početku vještački izazvanim vrtlozima, povukla za sobom veliki broj što voljnih, što nevoljnih sledbenika/ca, da bi opstala. I kao što je kuga u Bokačovom Dekameronu iziskivala sve više žrtava kao uslov opstanka, tako je “epidemija” 20. vijeka licemjerno svoje žrtve izolovala. Dakle vidi se samo tragi-humorističan strah i nehumani svijet užasa, patnje, stradanja.
Deset žena treće generacije “novog čoveka”, bogate iskustvima svojih babuški: veštica, revolucionarki, seljanki i malograđanki, a uvek samo i jedino žena, majka, strpljive i sumnjičave čak i kad neoprezno dozvole sebi da nešto požele, u ime svih njih maštaju da makar djeca njihove tek rođene djece dobiju šansu za novi početak.




E. Dautović

Posjeta : 2574