Five W PG - E-glasilo gradjana Podgorice

Brze činjenice

Glas GradjanaPG

O nama

Anketa

Pretraži

Marketing

0
Knjiga sedmice - "Među usamljenim ženama" - Čezare Paveze
Bez govora duše!
U romanu „Među usamljenim ženama“ prisutna je težnja da se istisnu iz umjetnosti pisanja sentimentalizam i retorika. Pisac se suočava sa surovom ratnom stvarnošću Torina, otkriva lica unakažena mržnjom i okrutnošću, pogubljena u vremenu i prostoru, gdje prave vrijednosti gube na značaju. Oni malobrojni nejaki su za promjene, za borbu i suočvanje sa realnom stvarnošću življenja, tako da i pisac postaje nemoćan da nešto preduzme, svjestan da verbalna pompa ne može sakriti užas činjenice. Roman karakteriše zatvorenost, stoička strogost, promišljenost, zanatsko savršenstvo, ogoljenost fraze, bez prisustva spontane ispovijesti, gdje nema „govora duše duši“. Gubi se poverenje reči i ćutanje dobija izuzetnu vrijednost. Rijetko koji pisac tako duboko osjeća vrijednost ćutanja kao Čezare Paveze. Da bi riječima „povratio“ dostojanstvo i opet ih ispunio ljudskim sadržajem, on ih proređuje po bjelini hartije, kako bi u praznini odjeknule snažnije i ubjedljivije, ispunile cio prostor i „nastanile se u svačiji um“, stvarajući kod čitalaca istovremeno izmješane osjećaje: užasa, bola, tuge, ispunjenosti, sjete, kao i doživljaj „usamljeničke katarze“... Roman odlikuje suptilno detaljisanje, sažeta i nepogrešiva reagovanja. Njegova rečenica a posebno dialozi, krajnje su uprošćeni. Čak su svedeni do te mjere na nekoliko najneophodnijih i veoma odgovornih riječi.- Momina reče:“Pošto ništa ne vredi ništa, trebalo bi imati sve“. „Da nemaš hleba“, rekoh – tražila bi manje. „Ali imam hleba“, viknu Momina. „Imam hleba. Šta da radim kad ga imam? „Svi smo isti“, rekoh. „Prvo se jede, onda se moli. I frati u samostanu odriču se svega, ali ne i hleba.“... Najširi problem ljudskog življenja pisac rješava sasvim kratkim romanom, koji se - u neku ruku - može nazvati i novelom. Kratkoća romana nije u srazmjeri sa veličinom njegovog umetničkog lika, ali njegova odgovornost prema „praznoj“ pričljivosti toliko je velika i primjetna da mu se i to škrto i krajnje uzdržano saopštenje činilo pretjeranim. Svjetsku slavu stekao je upravo na osnovu veoma malog broja ispisanih stranica. „Lepo je ovde“ – reče Rozeta. „Svet je lep“ – reče Momina, koja pođe za nama – „Svet je lep ako nismo lepe mi“. Bile su na Supergi, koju je Klelija ranije posmatrala, sa mostova na Pou, „taj tako visoki brežuljak crn i okićen krmom svetlosti, ličio je na ogrlicu zabunom prebačenu na leđa neke lepe gospođe“ i posmatrale svet koji je lep za razliku od „njih“, koje su „drugo“ nešto „treće“, „nepoznato“ „različito od drugih“. „Dovoljno je odreći se drugih, držati se na odstojanju, pa onda čak i život postaje moguć.“ „Život je moguć ovde“ – reči su Rozete – „jedan trenutak, kratko vreme. Ali pogledajte Torino. Izgleda stravično. U njemu treba živeti sa svim tim ljudima“. Opis vremena koje nam daje Čezare Paveze, nisu podaci iz kalendara već doba duha njegove junakinje, za Rozetu Molo ova uzvišica iznad Torina u koju je u trenutku samoubistva upirala pogled, odvrativši ga od bede u ravnici. Momina, Klelija, Rozeta žive komotno, automatski, prepuštene slučaju, neangažovane, imune prema bilo kojoj vrsti osjećanja, bez prijatelja, bez ljubavi. Nijedna od njih nema neki važan cilj, načelo po kojem bi organizovala svoju energiju. One su bez strasti, ne osećaju potrebu da se takmiče ili svete. Ništa ne uzimaju ozbiljno, pa su pošteđene kako bola tako i sreće, tih osnovnih osjećanja od kojih je sazdan život.. Plašeći se da prihvate napornu životnu borbu, prihvataju smrt. One bi zaista i bile mrtve da su ostale pošteđene osećanja usamljenosti. Ali ovo osjećanje je aktivno i živo. Ono se može smatrati potmulim buntom, izrazom nezadovoljstva stanjem u koje su dovele sebe Pisac daje nagovještaj da je spas u bjekstvu, ali ne daje uputstva kuda treba pobjeći. Jedini realni odgovor bio bi (iako krajnje lišen logike), da treba pobjeći u totalnu osamu, gdje nema ljudi, stvari, tehnike.... daleko od „civilizacije“, jer tek u toj objektivnoj samoći nećemo osećati subjektivnu. Ali, ni Momina, ni Klelija, ni Rozeta takvo bjekstvo nisu kadre da preduzmu. Bogata Rozeta ne može bez komplikacija ni u manastiru, ni u službu, ni u brdima... Kad se povuče u brda, po nju dolazi Momina i vraća je u Torino da opet besmisleno i bez cilja tavori dane, dane koji se nižu jedan za drugim – uzaludno – po nju samu. Mada, najupornija među potencijalnim bjegunicama i najnepomirljivija od njih Rozeta Molo, jedino samouništenjem uspijeva da najzad pobjegne iz stravično dehumanizovanog svijeta ljudi-automata, kojem nikako nije mogla da se prilagodi i postane svjedok i učesnica jednog šematizovanog življenja. Isto je krajem avgusta 1950. uradio i sam pisac pod sličnim okolnostima i vjerovatno iz istih pobuda kao i mlada Rozeta Molo, izvršivši samoubistvo u jednom hotelu u Torinu, čiju je istoriju, obavijenu tajanstvenom slutnjom smrti, objavio samo godinu dana prije nego što je i sam zauvijek nestao iz života koji nije bio po njegovim visokim ljudskim kodeksima. Tek kada izgubimo drago biće zauvijek, shvatamo šta nam je ono značilo. Tada se isto pitamo da li je postojao drugačiji put opstanaka i koliko smo u tom trenutku pasivni, egocentrični i sebični, slabi na bol i patnju, prepušteni sebi, ne razmišljajući o drugima oko nas i pored nas. Društvo... Klelija, Momina, pa čak ni njeni roditelji nisu znali da ona to isto može ponovo učiniti. Nisu znali da poslednje trenutke druženja sa njom trebaju da iskoriste na najbolji mogući način i da zaborave uzaludnost „ružičastog svijeta“. Nisu mogli zamisliti da ih svega nekoliko sati dijeli od poziva da je ponovo nestala.... ovaj put zauvijek, nestala u kandžama smrti.
Edita Dautović Posjeta : 2460